U rano subotnje jutro 20.09.2025. oko 3:00 sata okupili smo se na već poznatom mjestu (parkiralište kod hotela Podravina) i krenuli sa kombijima u avanturu na sjeverni Velebit u koju nas je povela Bojana.
Nakon vožnje i jutarnje kavice stigli smo do Velikog Lubenovca krške udoline koja je smještena na samom rubu strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi.
Ta udolina bila nam je početna točka uspona na Krajačev kuk (1659m) koji se ističe kao markantan vrh u južnom dijelu Rožanskih kukova a njegovo ime podsjeća na Ivana Krajača predsjednika Hrvatskog planinarskog društva koji ga je prvi opisao i koji je kao ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije namaknuo novac za ostvarenje Premužićeve zamisli o gradnji turističke staze vršnim dijelom Velebita. I tako smo mi razgibali naše kukove i stigli na Krajačev kuk. Vrijeme je bilo prekrasno te smo na vrhu uživali na suncu i predivnim pogledima u svim smjerovima. Nakon odmora krenuli smo u nova osvajanja spuštajući se do Velikog Lubenovca drugim putem tako da smo prošli dijelom Premužićeve staze. Kad smo stigli do kombija uzeli smo mali odmor i krenuli do početne točke uspona na Veliki Kozjak (1629m) koji je bio naša sljedeća destinacija.
On je po obliku jedan od najslikovitijih i najatraktivnijih Velebitskih vrhova, a s vrha se pruža pogled na sve veće vrhove Srednjeg i Sjevernog Velebita. Na vrhu smo opet uživali u prekrasnom vremenu s blagim povjetarcem koji je hladio naša pomalo umorna tijela. Opijeni ljepotom prirode spustili smo se do kombija i osvježenje potražili u obližnjem PD Alan. Ubrzo smo krenuli prema našem sljedećem odredištu Konobi B&B Jure u Krasno. Svi smo bili uzbuđeni i pomalo umorni ali sve je to nestalo kad smo okrijepili grlo sa pićencem dobrodošlice s domaćom rakijom od lokalnog bilja. Domaćini su nas dobro nahranili te smo svi ubrzo nakon večere zbog vrlo malo spavanja noć prije utonuli u san.
Nakon vrlo dobrog spavanca dočekao nas je odličan doručak sa nekoliko domaćih lokalnih specijaliteta i bili smo spremni za nova osvajanja. Prije polaska pozdravili smo se sa našim domaćinima i krenuli u smjeru Kutareva odnosno Dulibe do početne točke uspona na Korenski vrh.
On se nalazi u šumi i nema uređenog prilaza, pa je kontrolna točka HPO zapravo niži vrh (1076m) između Kalića i Korenskog vrha, odakle se pruža pregledan vidik na dio Like i sela koja planinari vrlo rado posjećuju, a to su Kuterevo i Krasno. Uspon do vrha bio je većim dijelom po šumi kao i na prijašnja dva vrha, a na samom vrhu dočekao nas je stjenoviti dio. Cijelim putem pratila su nas dva prekrasna crna psa. Oni su preuzeli ulogu vodiča, ali nas je Bojana vračala na pravi put, jer se naš razigrani četveronožni lajavi vodič par puta pogubio u šumi. Na vrhu smo uživali u prekrasnom vremenu i društvu.
Očarani i punih baterija spustili smo se do kombija i krenuli posjetiti utočište za medvjede u Kutarevo. Vidjeli smo samo jednog medvjeda koji je odmarao u hladovini i od silnog uzbuđenja što smo mi stigli uspio je na dvije sekunde podići glavu i nazad utonuo u san.
Nakon toga krenuli smo prema Koprivnici. Zaustavili smo se u Restoranu Gacka Dolina na zasluženu okrijepu ali nas je dočekalo “preljubazno, prekulturno i prebrzo” osoblje pa je velika većina potražila spas u svojim ruksacima umjesto u restoranu. Tako da “preporučujemo stajanje” u tom restoranu. Taj neugodni trenutak popravili smo sladoledom na stajalištu Prilesje KTC tako da” ništa mi neće ovi dan pokvarit” bi rekli momci iz TBF-a, jer to je bio posljednji ljetni vikend u ovoj godini. Zahvaljujemo se Bojani i cijeloj ekipi na prekrasno provedenom vikendu u nadi da ćemo se ponovo družiti u nekoj novoj avanturi………
Tekst: Dubravka i Krešimir Labaš
Foto: Marina Golub, Igor Srša, Slobodan Dukić, Lela Puhar
