U subotu, 8. studenog, u jutarnjim satima, krenuli smo autobusom prema Sljemenu. Uz jednu usputnu pauzu za doručak, došli smo pred Zagrebačku žičaru, odakle smo pješice krenuli kroz tunel Sljeme do parkirališta parka prirode Medvednica, Bliznec, te krenuli stazom broj 18, Bikčevićevom stazom.
Staza je dobila ime po šumaru Tomislavu Bikčeviću, koji je radio na revitalizaciji i održavanju šuma Medvednice. Iako ova staza spada u tehnički lake staze, kondicijski je srednje teška. Da bi došli do vrha Sljeme, morali smo preći visinsku razliku od 750 metara. Uz prekrasan jesenski krajolik, svjež zrak i ugodan razgovor, vrijeme je brzo prolazilo. Tijekom planinarenja susretali smo mnoštvo drugih planinara, sportaša i rekreativaca, što nam samo govori o posjećenosti i popularnosti Medvednice, Zagrepčanima omiljenog mjesta za aktivnosti i odmor u prirodi. Putem smo zamjećivali i različite vrste stijenja i neobične gljive koje rastu u šupljinama stabala. Imali smo dvije duže pauze, kod planinarskog skloništa Njivice, i kod najvećeg planinarskog doma na Medvednici, “Ivan Pačkovski”, popularno zvan Puntijarka. Ime doma odnosi se na inicijatora gradnje doma, gosp. Ivana Pačkovskog. A ime Puntijarka nosi po istoimenom vrhu pod kojim se dom nalazi. Ondje smo se odmorili kako bismo skupili snage za dolazak do cilja. Uskoro je magla bila gušća, a blaga kišica rosila je naše glave. Nastavili smo put te mogli vidjeti i kapelicu Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata, napravljenu od zelenog sljemenskog kamena, kao spomenik 1000. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva i 1300. godišnjice pokrštenja Hrvata. Hodajući dalje, uskoro nailazimo na skijašku stazu i topove za snijeg. Uz put smo pogledali i karte planinarskih staza. Svakako najpoznatija slalomska utrka koja se odžava na Sljemenu je Snježna kraljica (Snow Queen Trophy). Još malo i kroz maglu se nazire Toranj Sljeme. Zbog magle i blage kišice zaustavili smo se pred tornjem i žičarom, kako bismo načinili zajedničku fotografiju. Ovog puta se nismo spustili pješice, već smo kupili karte i vozili se sljemenskom žičarom. Iako su se vidici tek nazirali kroz maglu, uživali smo u vožnji i razmišljali o nadmorskoj visini koju smo propješačili. Pri dolasku do autobusa, izuli smo blatne i mokre gojzerice te se prezuli u udobniju i suhu obuću. Krenuli smo doma.
U Koprivnicu smo stigli u kasnijim popodnevnim satima, uz jednu pauzu za okrepu. Zahvaljujemo vodiču iz HPD-a BILO, gosp. Borisu Majerusu, koji nas je vodio na zadnju terensku nastavu ove kalendarske godine.
Tekst: Mihaela Petersdorfer Ramaj
Fotografije: Štefica Šambula Premec
