Ići ili ne ići? U najavi izleta stoji: Težina: ZAHTJEVNO (fizički i tehnički). Član HPD „Bila“ bila sam prije dvadesetak godina. Otada sam malo planinarila, a sada, kao ponovno nova članica, na prvi izlet – i odmah zahtjevno! Je li to pametno? Prisjećam se jednog od meni najljepših izleta s „Bilom“ na Samarske stijene. Bilo je puno penjanja rukama i nogama, što mi se jako svidjelo, pa mi je ovaj izlet izgledao vrlo privlačno jer je obećavao slično iskustvo.
Vihoraški put slovi kao najljepši ili jedan od najljepših planinarskih putova u Hrvatskoj. Zamisao da se spoje Bijele i Samarske stijene potekla je od planinara Milovana Dlouhyja i Želimira Kature, a put je nastao 1974. godine. Zanimljivo je da je Milovan Dlouhy prolaz kroz nepristupačni greben između Bijelih i Samarskih stijena otkrio prateći tragove divljih životinja u snijegu.
Idem!
Rano je jutro. 26. 9., subota, 3:30 sati. Četiri kombija i 35 planinara. Pridružuju nam se i četiri planinara u privatnom automobilu. Mrak je. Ljudi razgovaraju, ukrcavaju se u kombije. Prvi kombi je pun i šalju me u drugi. Tamo sjedam pokraj Dubravke i Mladena.
Nakon par sati vožnje stižemo na mjesto odakle počinje naša staza, na 13. kilometru ceste Mrkopalj – Jasenak. Tu ostavljamo kombije, obuvamo gojzerice, vadimo štapove i uskoro, spremni, polazimo.
Tek sada, pod dnevnim svjetlom, vidim koliko smo šarolika ekipa. Ima nas od dvadesetogodišnjaka pa sve do umirovljenika – visokih i niskih, teških i laganih, vitkih i širokih. Ne bi se baš na prvi pogled reklo da smo svi tjelesno spremni za izazovnu stazu pred nama. Ali volja je velika.
Krećemo.
Glavni vodič puta je Roco. S njim su i vodiči Andrea Pandurić i Davor Matoničkin te Bojana Balog kao „metla“. Jedna se grupa planinara uskoro odvaja i odlazi do Ratkovog skloništa, drvene brvnare smještene u polušpilji ispod okomite stijene. Ostatak grupe ostaje čekati, štedeći snagu za ono što nas čeka. Nakon što smo se ponovno ujedinili, krećemo dalje.
Pitoma staza uskoro postaje vrlo dinamična. Teren postaje sve zahtjevniji. Uskoro smo okruženi stijenama koje se uzdižu visoko u nebo, isprepletenima sa šumom nalik na prašumu: ogromna gusta paprat, debela mahovina koja poput tepiha omotava moćna, visoka stabla sve do samog vrha, a porušena golema debla stabala, kao razbacani mostovi, leže uokolo.
Svako malo silazimo dolje pa se penjemo gore. Stijene i dolje i gore. Gležnjevi i koljena stalno su u akciji i često u nekim čudnim položajima kako bi se savladala prepreka. Štapovi su već odavno postali suvišni. Sad ti trebaju slobodne ruke, noge i potpuna usredotočenost na svaki korak i svaki hvat.
Iz jame u jamu, od prepreke do prepreke, penješ se i spuštaš. Svaki korak traži punu pažnju. Gdje stati? Za što se uhvatiti? Kamo prebaciti težinu tijela? Koji je kamen siguran, a koji nije?
Ruke traže oslonac, oči prate stijenu, a cijelo tijelo usmjereno je na ono što se događa upravo sada. Izgubili smo pojam o vremenu. Nismo više razmišljali koliko je prošlo ni koliko još treba. Vrijeme je postalo nevažno jer smo bili potpuno uronjeni u iskustvo trenutka.
Na našem Vihoraškom putu ne prolaziš sam. U trenutku kada zastaneš pred stijenom ili na stijeni i tražiš pravi oslonac, uvijek se nekako pojavi nečija ruka. Netko ti odozdo uhvati gležanj i pomogne nogu postaviti na pravi oslonac. Netko ti pokaže gdje da se uhvatiš ili ti pogurne guzu da se lakše popneš na sljedeći nivo. Netko ti kaže: „Tu, lijevo“, ili „Stani! Prvo idi lijevom nogom, okreni se trbuhom prema stijeni.“ A netko ispred tebe jednostavno pita: „Ide? Jesi dobro?“
To nisu velike geste. Nema tu velikih riječi ni posebnog razmišljanja. To je ona spontana briga koja se dogodi kada ljudi dijele isti put i znaju da će možda već u sljedećem trenutku njima trebati tuđa ruka. I u tome ima nečeg duboko ljudskog. Netko vidi ono što ti u tom trenutku ne vidiš – bolji oslonac, sigurniji hvat, lakši način da savladaš prepreku.
A priroda oko tebe – nezamislivo lijepa!
Grupa se razlomila. Neki su savladavali stazu brže, neki sporije. Često smo čekali one kojima je trebalo više vremena i pomoći. Zahvaljujući tome mogli smo se odmoriti sjedeći na stijenama, opaliti koju fotku i upijati tu čudesnu prirodu u koju smo bili uronjeni.
Najteži dio staze bio je prolaz kroz Ljusku i neka uska grla gdje je ponekad bila potrebna veća pomoć vodiča.
Napokon smo došli podno same vršne stijene, gdje je započinjao strm uspon do vrha Bijelih stijena, osiguran klinovima i sajlom. Uspon smo uspješno savladali i napokon se našli na vrhu, na 1335 m.
A tamo, kud god se okreneš, pruža se prekrasan pogled na okolne šume i planinske predjele Gorskog kotara. Stijene su i dalje privlačile pogled svojim zanimljivim i raznolikim oblicima, ali sada smo ih gledali odozgo. Cijeli je krajolik ostavljao snažan dojam svojom prirodnom ljepotom i mirnoćom.
Uslijedio je spust prema planinarskoj kući Dragutina Hirca, gdje smo se odmorili, okrijepili i zatim krenuli do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz, koje je udaljeno samo 50 metara od planinarske kuće. Obnovljeno je 2020. godine i svojim se izgledom lijepo uklapa u okolni prirodni prostor. Naročito je dojmljiva velika staklena stijena koja se pruža čitavom dužinom prednje strane skloništa. Posebno je zanimljivo što je sklonište otvoreno planinarima tijekom cijele godine pa u njemu mogu pronaći zaklon i prenoćiti tijekom svojih izleta.
Naši vozači kombija otišli su ranije kako bi dovezli kombije bliže nama i tako nam skratili još nekoliko kilometara pješačenja. I na tome smo im bili vrlo zahvalni.
Ukrcali smo se u kombije, umorni, puni modrica i ogrebotina, ali svi cijeli i ispunjeni ljepotom koju smo doživjeli na ovom zaista posebnom izletu.
Tekst: Sanja Suton
Fotografije: Roman Horvatić, Andrea Pandurić, Igor Srša
