Dan prvi: Kako smo preživjeli makadam i testirali škraping na putu sa Svetog brda
Još prije par godina u glavi mi se rodila „genijalna“ ideja da za HPD povedem izlet na Vaganski vrh i Sveto brdo s Bunovca – i to sve u jednom danu. Srećom po sve nas, cesta je tada bila u rekonstrukciji pa je plan propao. Ove je godine cesta napokon uređena, pa sam pomislio kako je došlo moje vrijeme za realizaciju tog pothvata. Taj sam dio već prošao prije nekoliko godina od skloništa Struge do Libinja, ali nikada s Bunovca, a početni plan bio je da idemo 30. svibnja 2026.
Kako to obično biva kad su u pitanju teži usponi, vrag mi nije dao mira pa sam s Danijelom i Grgom otišao u izvidnicu da vidimo kakva je staza i koliko nam uopće treba vremena. Nakon što smo to prohodali, stao sam, zbrojio dva i dva i shvatio da bi forsiranje oba vrha u jednom danu s grupom bio čisti mazohizam – staza traži dosta vremena, a tehnički nije nimalo bezazlena. Glas razuma je prevladao: dijelimo to na dva izleta. Vaganski vrh smo odradili s Bunovca krajem svibnja, a Sveto brdo ostavili za vikend 12. i 13. rujna. A da ne potegnemo toliki put samo zbog jednog vrha, odlučio sam u paket za drugi dan ubaciti i Anića kuk.
Par dana prije polaska kreću klasične vodičke brige: kakva je cesta do Libinja, naše polazne točke? Informacije s terena bile su potpuno oprečne. Em sam imao informaciju da je cesta dobra em da je katastrofa. I to za oba prilaza. Jedan prilaz vodi iz Modrića, a drugi iz Jasenica preko Vučipolja, za koji mi govore da je „malo bolji“. Rezervna i puno elegantnija opcija bila je s ličke strane, preko Majstorske ceste i Dušica, gdje je cesta neusporedivo bolja, a staza kraća. Ali ne – obećao sam ljudima Vlaški grad, a obećanje je dug, pa tvrdoglavo odlučujem da ipak idemo s Libinja.
Subota, 12. rujna, dva sata iza ponoći. Dok pošten svijet spava, nas 34 planinara skupljamo se na dobro poznatom parkiralištu kod Kuglane. Uz jedno pospano stajanje na benzinskoj Sokolac, oko 6 ujutro stižemo u Jasenice i krećemo vozilima prema gore. Početak? Čista idila. Asfalt, milina, mislim si – pa što su ovi ljudi pričali, di ćeš bolje od ovoga!
Onda dolazimo do Vučipolja i skrećemo na makadam. Prvih par stotina metara još drži vodu, no kako dobivamo na visini, cesta se pretvara u bojno polje. Nakon par kilometara – opća katastrofa. Put potpuno izrovan, što od kivodera, što od quadova. Naši kombiji u tom trenutku glume terence s Dakara, ali nekako sve to savladavaju i točno u 7:00 parkiramo na Libinju.
Izlazimo van, sunce sija, ali bura dere sve u šesnaest. U prognozi je stajalo „nešto vjetra“, no bura očito nije čitala tu istu prognozu. Opsujem u sebi (i malo naglas) par puta, ali što je, tu je. Kreće brzinsko oblačenje svega što imamo u ruksacima – dodatne majice, jakne, kape.
Taman kad smo se spremili, prilazi mi Joža i pita kojim putem idemo. „Preko Vlaškog grada“, kažem mu. On će na to da bi ipak preko Dušica jer mu fale neki žigovi. „Ajde“, kažem mu ja, i već za par minuta gledam ga kako nestaje na horizontu u lovu na žigove.
Mi krećemo na drugu stranu, prema Vlaškom gradu. Bura i dalje neumoljivo puše, ali iza sebe čujem veseli žamor i priču. Mislim si: „Dobro je, moral je visok“. Na jednoj od pauza prilazi mi Dražen s pitanjem stoji li još uvijek dogovor da se njih troje odvoji prema Ivinim vodicama – naravno, i njima trebaju žigovi. Dajem zeleno svjetlo i puštam još jednu ekspediciju u potragu za žigom.
Stižemo do skloništa Vlaški grad. Kratki odmor, obavezno naslikavanje i krećemo strmo uzbrdo. Odjednom, onaj veseli žamor iza mojih leđa naglo se gasi. Nema više ni viceva ni priča, čuje se samo teško, duboko disanje. Shvaćam poruku i spuštam u „drugu brzinu“. Polako ali sigurno gazimo strminu i izlazimo na sedlo, a pred nama puca pogled na Sveto brdo kao na dlanu. Vidici su fantastični. Dajem par minuta predaha – pošteno su ga zaslužili.
Pred nama je još samo onaj zadnji, brutalno strmi dio do samog vrha. Još jedna kratka pauza prije finalnog napada i ubacujem u „prvu“. Ovdje više nema nikakve priče – samo glasno disanje, pokoja iskrena psovka u bradu, bura koja s visinom dere sve jače, brdo i mi.
Nakon četiri sata hoda, napokon stojimo na vrhu. Gledam ta umorna, propuhana, ali ponosna lica i srce mi je na mjestu. Traži se bilo kakav kamen za zavjetrinu, vade se sendviči, voda, udaraju se ti famozni žigovi, okida se stotine fotki i 45 minuta proleti u trenu. Prije uspona čuo sam se s Jožom; čovjek ima viška energije pa javlja da nas neće čekati, nego ide skoknuti još i na Babu, pa se vidimo kod Vlaškog na povratku.
Krećemo polako dolje i to je sad već sasvim druga pjesma. Vratili su se i smijeh i zafrkancija. Začas smo natrag kod skloništa na Vlaškom gradu gdje se cijela ekipa ponovno okuplja. Jedan dio grupe s viškom elana odlazi ispenjati sam vrh Vlaškog grada, dok je ostatak mudro okupirao livadu i polegao po travi.
Pri spuštanju prema Libinju slijedi moj osobni navigacijski biser. Pratim krivi krak GPX traga, a iako me aplikacija uvjerava da se tragovi malo niže spajaju, na terenu brzo vidim da vrag bere šalu i da od tog spajanja neće biti ništa. Donosim taktičku odluku: idemo poprijeko, direktno na pravu stazu.
Naravno, još se jednom potvrdilo staro planinarsko pravilo da su vodičke „prečice“ obično najduži i najteži put. Uletjeli smo u kombinaciju trnja, gustiša, oštrih škrapa i stijena. No, svako zlo za neko dobro! Taj neplanirani poligon za preživljavanje došao mi je kao naručen jer sam odmah iz prve ruke vidio kome će sutrašnji uspon na Anića kuk i sličan teren predstavljati ozbiljan problem. Nakon malo borbe s velebitskom florom i geologijom, izbijamo na pravu stazu i spuštamo se do naših kombija na Libinju – izgrebani, umorni, ali spremni za nove pobjede.
Dan drugi: Kako smo od šetnice došli do četveronožnog pogona, žilet-stijena i američkih „japanki“
Nakon luksuza i pošteno prespavane noći u mobilnim kućicama, budimo se rano – odmorni, orni i spremni za nove radne pobjede. Brzinski doručak i slijedi sat vremena lagane vožnje do ulaza u Paklenicu. Odmah na ulazu u Seline ostavljamo Sonju i Nevenku koje su mudro zaključile da im je jučerašnja borba s burom i Svetim brdom bila sasvim dovoljna doza mazohizma za jedan vikend. U 7:00 već kupujemo ulaznice na recepciji parka. Od jučerašnje bure ni „b“. Umjesto nje, dočekuje nas sunce koje nemilosrdno prži od ranog jutra, pa već nakon stotinjak metara skidamo sa sebe višak odjeće. Joža pita da bi on put Vidakovog kuka… i napušta nas brzinom munje. Mi ostali krećemo lijepom popločenom stazom pokraj „podzemnog grada“. No, ta turistička idila kratko traje. Uskoro skrećemo desno preko suhog korita potoka i zaboravljamo na šetnicu. Staza postaje ozbiljno strma i teška, a pod nogama se izmjenjuju sipar i kamenje. Sva sreća da nas prati gusta šuma i debeli hlad. Rano je jutro pa u kanjonu nema gužve; srećemo tek pokojeg penjača koji priprema opremu pod stijenom… i pokojeg poskoka koji hvata jutarnje sunce. Ekipa iza mene je vesela, razigrana, smijeh i zafrkancija odbijaju se o stijene kao jeka. Svi uživaju u trenutku – uglavnom zato što dobar dio njih još uvijek nema pojma što ih točno čeka gore. Dok se oni smiju, meni se u glavi vrti film. Zadnja dva tjedna prošao sam ovaj završni uspon u mislima bezbroj puta, svaki se put pitajući jesam li normalan što vodim grupu gore. Jer vrh Anića kuka nije šala – to je gola, oštra „žilet“ stijena na kojoj nema apsolutno nikakvih sajli ni klinova za pomoć. Samo ti i velebitski kamen. Nakon strmog znojenja kroz šumu i sipar iz Anića boka, izbijamo na sedlo. To donosi trenutačno olakšanje za pluća, ali i potpuni šok za osjetila. U samo jednoj sekundi sivilo krša i znoj zamjenjuje prizor koji doslovno oduzima dah. Anića kuk odavde ne izgleda samo kao obična stijena – on stoji kao drevni kameni div koji stražari nad kanjonom. Njegova se zapadna stijena lomi pod nevjerojatnim kutom, a ponor koji zjapi dolje prema Anića luci izaziva blagu vrtoglavicu i duboko strahopoštovanje. Kako prilazimo podnožju stijene, pogledi nam bježe prema gore u potrazi za markacijama. Tu već nastupa trenutak istine: neki procjenjuju situaciju i sasvim mudro odustaju od završnog uspona. Mi koji idemo dalje dijelimo se u nekoliko manjih grupa kako bismo si lakše pomagali ako zatreba. Markacije nas uvode u pravi pravcati labirint oštrih stijena i škrapa. Mi koji smo „pametno“ krenuli bez rukavica vrlo brzo dobivamo prve ratne rane na prstima jer vapnenac reže kao skalpel. Na momente zaboravljamo na dostojanstvo i prebacujemo u pogon na sve četiri. Ipak, sa svakim metrom i svakim korakom u meni raste olakšanje – gledam ljude kako koncentrirano napreduju i sve sam sigurniji da će sve proći u najboljem redu. I konačno – vrh! Na tom malom, suncem okupanom i vjetrom išibanom komadiću kamena, svatko slavi pobjedu na svoj način. Jedna ekipa s olakšanjem i ponosom odmah lupa žigove u svoje planinarske obilaznice, ostavljajući crno-na-bijelo tintni dokaz da je kuk osvojen. Malo dalje, u potpunoj tišini, nekolicina sjedi na golom kamenu s ruksacima podmetnutim pod leđa. Izmoreni, ali duboko zadovoljni, polako cijede zadnje gutljaje sada već tople vode i čaja iz termosica dok im pogledi lutaju u daljinu. Otvaraju se Tupperware kutije, šuškaju folije, odmotavaju se sendviči. Mobiteli i fotići rade prekovremeno jer svi žele uloviti taj nestvarni kontrast: s jedne strane surova, divlja unutrašnjost Velebita, a s druge mirno plavetnilo Jadrana. Bit će materijala za Facebook i Instagram narednih mjesec dana. No, sve što je lijepo kratko traje. Nakon zajedničkog slikanja valja se spustiti niz te iste žilet-stijene. A onda, usred našeg maksimalno koncentriranog spuštanja, doživljavamo kulturni šok. U susret nam dolaze mlade Amerikanke koje penju uz stijenu u nekakvoj varijanti sandala i japanki! Mlade su, drži ih mladost-ludost i očito im to ne predstavlja nikakav problem. Ubrzo nas na spustu i prestižu, ostavljajući nas potpuno zabezeknute, s milijun upitnika iznad glava. Mi u teškim gojzericama s Vibram džonovima pazimo na svaki korak, a one skakuću po onim žiletima kao po plaži. Kako je u tome uopće moguće hodati, a kamoli penjati – ostaje misterij, ali dobro, svatko zna najbolje za sebe. Mislima već debelo na ručku u Macoli (Ziru), spuštamo se polako ali sigurno natrag do bunkera. Tamo nas čeka malo razočaranje: onaj kafić koji je radio prije dvije godine, dok sam tu odrađivao dežurstvo, zatvorio je vrata. Srećom, radi suvenirnica, pa nalazimo spas – netko u sladoledu, netko u hladnom pivu. Ubrzo se odnekud pojavljuje i neumorni Joža. U Selinama kupimo odmorne Sonju i Nevenku i već grabimo autocestom. Zir nam stiže brže nego što smo mislili. Gladni i žedni, bacamo se na zasluženu klopu i piće. Nakon toga, u kombijima vlada blaženstvo – većina ekipe, sita i umorna, lagano drijema dok gutamo kilometre prema doma. Navečer stižemo u Koprivnicu i opraštamo se na istom onom parkiralištu kod Kuglane s kojeg smo dan ranije u sitne sate krenuli u avanturu. Za nas vozače ostaje još samo završna smjena: natankati gorivo i oprati vozila od velebitske prašine prije zasluženog spavanca. Dok se napokon vozim prema kući, izbacujem iz glave sve brige o cestama, buri i oštrim stijenama. Konačno mogu duboko odahnuti – svi su živi, zdravi i puni dojmova. Sve je prošlo super. Laku noć svima!
Tekst: Roman Horvatić
Fotografije: Roman Horvatić, Dejan Slukić
