Subota, 7. studenoga, šest do šest ujutro, Nemčićeva ulica, pušem k’o parnjača i naravno opet letim jer sam knap s vremenom, još sto metara do busa. Telefon zvoni, „Di si? Jedva smo zadržali vozača, hoće krenuti bez tebe!“ Stigla sam u zadnji čas, onako kako se stiže samo na planinarske izlete i na vlak: zadihano i s osjećajem da je najteži dio dana već iza mene. Nije bio.
Nas pedeset, oboružanih dobrom voljom i željnih prirode, friškog zraka i barem 25 000 koraka, iskrcalo se na uskom cestuljku u Slavetiću. Oko devet krenuli smo prema Zečaku, osamljenom travnatom vrhu u istočnom dijelu Žumberka. Bojana Balog na čelu, Roman Horvatić na začelju, kao metla. A kad je pedeset ljudi u koloni, metla ima posla. Plan je za uspon preko Glavica i Tihočaja predviđao dva sata i dvadeset minuta, plus pauze. Plan, međutim, nije računao s nama. Tempo, tempo! Pauze smo ostavili za neki drugi izlet, pa smo malo iza jedanaest već stajali na vrhu, zajapureni i prilično zadovoljni sobom.
Vrh Zečaka velika je travnata zaravan na kojoj je i nas pedeset imalo mjesta napretek. Bilo je maglovito, ali ne toliko da bi nam planina uskratila nagradu: vidio se Japetić, oko nas brežuljci, šume koje su nosile sve jesenske boje odjednom.
Na vrhu sve po redu i propisu: slikanje, odmor, sendvič, kava, zafrkancija. I hladnoooo.
Hladno u smislu: daj mi sve iz ruksaka da obučem na sebe. Onako hladno da se sendvič jede u rukavicama, a kava popije prije nego što se stigne ohladiti, dakle odmah. Nakon uživanja u pogledu, hrani, kavi i hladnoći, idemo dolje. Spust je, kažu, lakši dio. Osim ako ne skreneš s puta… a mi smo malčice zastranili. Nema problema, idemo dolje pa ćemo se spojiti s planinarskom stazom. Nismo. Šuma je bila lijepa, ali ne i dio našeg puta, pa smo umjesto laganog spusta dobili još jedan uspon. Tako je vrijeme ušteđeno ujutro uredno vraćeno planini. Našli smo mi našu stazu i nastavili uživati u okolišu, bojama, stadu krava koje su nas promatrale preživajući. Crne kao noć, uživale su u prirodi, a dok smo prolazili, klimale su glavama s odobravanjem: dobro ste se snašli. Do autobusa smo sišli u koloni, lagano, žamor, opuštanje. Umorni i sretni, s avanturom iza sebe, koja je izletu dala poseban pečat. Jer što je izlet bez avanture?
U Koprivnicu smo se vratili oko šest navečer, puni dojmova. A krave, vjerujemo, i dalje klimaju.
Tekst: Irena Gregurec
Fotografije: Bojana Balog
