Kad na parkiralište na Bunovcu stignu četiri kombija puna planinara, čovjek bi pomislio da je došla neka ozbiljna ekspedicija. Znanstvena možda. Ili vojna.
U stvarnosti, to je bilo nas trideset i šestero, naoružanih gojzericama, štapovima, sendvičima i čvrstom vjerom da će nakon uspona piva imati okus kao nikad prije. Na čelu kolone bio je Roman Horvatić. On je hodao onako kako hodaju ljudi koji znaju gdje idu. Nije zastajkivao, nije gledao u kartu, nije zavirivao u mobitel. Da su ga usred Velebita iskrcali usred noći, vjerojatno bi do jutra našao put i do Vaganskog vrha i do kuće.
Na začelju je bila Lidija Peršić, službeno metla, neslužbeno anđeo čuvar svih koji vole stati fotografirati cvjetić, popiti gutljaj vode ili se sjetiti da su
upravo sada morali zavezati vezicu.
Već na parkiralištu bilo je jasno da će dan biti zanimljiv. Ondje smo sreli grupu planinara iz Koprivnice. Oni, nažalost, nisu imali sreće kakvu planinar priželjkuje. Iz automobila im je iscurila rashladna tekućina i njihov je Vaganski vrh završio točno ondje gdje je naš počinjao.
Gledali su prema planini, planina je gledala prema njima, ali između njih stajao je jedan neposlušni hladnjak motora. Nema te planinarske volje koja može nadomjestiti litru antifriza.
Pozdravili smo se, poželjeli im sreću i gledali kako se polako vraćaju prema Koprivnici. Velebit nije pobjegao. Čekat će ih.
A onda su se pojavili planinari iz Klanjca. Pogledali su naše kombije. Pogledali registracije. Pogledali nas.
“Međimurci!”
“Ma nismo…”
“Jeste.”
“Pa nismo.”
“Dobro, dobro… Međimurci.”
To je bilo to. Suđenje je završilo u manje od minute i žalba nije bila dopuštena. Do kraja dana bili smo Međimurci. Mogli smo pokazivati osobne iskaznice, rodne listove i krsne listove, ništa više nije moglo promijeniti presudu.
Staza odmah pokazuje zube. Nema onoga: “Ajmo se malo zagrijati.” Ne. Velebit kaže: “Evo vam uzbrdica pa da vidimo koliko ste ozbiljni.”
Prvih pola sata razgovori se svode na kratke rečenice.
“Uf…”
“Dobro je.”
“Nije.”
“Nije.”
Onda se tijelo privikne. Disanje se smiri. Korak pronađe ritam. I odjednom više ne brojiš metre nego poglede.
A njih je toga dana bilo za cijelu razglednicu Hrvatske.
S jedne strane Lika, mirna i prostrana, sa Zirom koji stoji kao kameni brod nasukan usred zelenog mora. S druge strane Jadran, toliko plav da čovjek nakratko poželi zamijeniti gojzerice japankama. Između svega toga Velebit, star, šutljiv i potpuno ravnodušan prema tome koliko si platio svoju planinarsku opremu.
Na vrhu se dogodila ona lijepa planinarska stvar koju ljudi izvan planina teško razumiju.
Trideset i šestero odraslih ljudi popadalo je po travi kao da ih je netko oborio snajperom. Nitko nije glumio junaka. Ruksaci su postali jastuci. Pogledi su odlutali prema horizontu. Neki su zatvorili oči, neki izvukli sendviče, a oni najuporniji odmah su krenuli prema obližnjim vrhovima tražiti fotografiju za koju će poslije tvrditi da je nastala sasvim slučajno.
Na vrhu smo ponovno sreli ekipu iz Klanjca.
“Pa dobro, Međimurci, stigli ste!”
Stigli jesmo. I fotografirali se zajedno.
Planinarenje je valjda jedina disciplina u kojoj čovjek može pet sati hodati s potpunim strancima, cijelim se putem međusobno zadirkivati, a na kraju se rastati kao da se poznajete godinama.
Silazak je prošao onako kako prolaze najbolji izleti. Nitko nije gledao na sat. Smijeh je putovao od početka do kraja kolone brže nego što je Roman hodao. Lidija je i dalje budno pazila da nitko ne ostane iza, a Velebit je polako nestajao u retrovizorima naših kombija.
I tek kad smo krenuli kući, postalo je jasno što smo toga dana zapravo ponijeli sa sobom. Nije to bio samo najviši vrh Velebita. Takvih će još biti.
Ponijeli smo jedan od onih dana koji se poslije prepričavaju uz pivo, na sastancima društva i na svim budućim izletima.
A planinari iz Klanjca?
Ako ovo čitaju, neka znaju jedno.
Nismo Međimurci.
Ali ako treba još jednom do Vaganskog vrha da ih u to uvjerimo… nije nikakav problem.
Tekst: Dario Galinec
Fotografije: Ana Kroflin, Bojana Mažar, Natali, Igor Srša,
