U nedjelju, čak u četiri ujutro, dok je grad spavao (a i neki od nas), skupili smo se na poznatom parkiralištu hotela Podravina i ukrcali u tri kombija – spremni za avanturu koja nas je čekala.
Naša vodičica Andreja (još uvijek pod nadzorom, ovaj puta Lidije) odlučila nas je povesti u srce Like – na Kremen i Ličku Plješevicu koji se protežu uz granicu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, južno od Plitvičkih jezera i sjeverno od Gračaca.
Moram napomenuti da je na ovom izletu bilo i nekoliko novih „Bilovaca“ – želimo im dobrodošlicu i
još puno zajedničkih izleta.
Put protječe dosta brzo, nekima u hvatanju još malo sna, a nekima u veselim pričama i nezaobilaznim
zaustavljanjem na jutarnjoj kavici. Od Karlovaca vozimo po staroj cesti prema Udbini te Bruvnu, silazimo na makadam koji je poznavao i bolje dane te stižemo na planirani početak staze, malo poviše Prijevoja Mazin. Andreja je, prema pravilu struke, dala sve potrebne upute pa krećemo u našu pustolovinu.
Uspon je dosta zahtjevan, gotovo okomit većinu staze, pun je suhog lišća koje se dosta skliže i otežava uspinjanje. Na sreću, na dijelu staze je sajla koja pomaže da svi ostanemo na nogama. Iz šume izlazimo na stjenovit hrbat, kojim stižemo na vrh. Najavljeni pogled izostaje radi magle, ali smo nagrađeni pogledom na bosanske planine čiji vrhovi vire iz oblaka.
Kratka pauza za sendviče, slikanje i kreće silazak s punom koncentracijom koji savladavamo bez problema unatoč zahtjevnom terenu. Kombijima nastavljamo prema Ličkoj Plješevici i njenom najvećem vrhu Ozeblin.
Vožnja kombijem traje malo više sat vremena, dijelom po šumskom makadamu, a radi radova na toj cesti nije bilo moguće doći do planiranog polazišta kod prijevoja Kuk.Puni elana krećemo prema Ozeblinu, na sreću teren ovdje nije strm kao prema Kremenu.
Dio puta idemo šumskom cestom, ostatak puta je kroz šumu do pod sam vrh, neposredno prije izlaska na travnati hrbat, u stijenu je ugrađen žig, a nakon 300 m dolazimo do prepoznatljive konstrukcije na vrhu.
Slijedi kraći odmor za sendviče i slikanje pa se polako vraćamo prema kombijima. Vedro raspoloženje nas prati i na putu prema doma, uz zaustavljanje za jelo na Macoli i male gužve na autocesti, u Koprivnicu stižemo nakon 22 sata.
Na kraju dana umor se zaboravi, a priče i uspomene ostaju. Kremen i Ozeblin smo upisali u naše obilaznice, a cijeli izlet u naša srca.
Tekst: Natalija Grubić
Foto: Andrea Pandurić, Branka Mulvaj, Ana Kroflin
