Koprivnica, subota 19.09.2026. okupljanje planinara kod trafostanice kraj Hotela u 5 sati ujutro. Nas 20, predvođeni vodičem Andreom Pandurić, u dva kombija i jednom autu, krećemo na Senjsko bilo: najsjeverniji, najpitomiji i najzeleniji dio Velebita, i obići ćemo vrh Jadićevu plan, KT na 1416 nmv.
Voze nas naši prekaljeni planinari-vozači Kristijan, Damir i Dražen i njihovi polu budni navigatori. Prolazimo kraj Zagreba, Karlovca, radimo pauzu na odmorištu Dobra, silazimo sa autoceste na izlazu Brinje i nastavljamo u pravcu Senja. Nekoliko kilometara prije Senja skrećemo vijugavo uzbrdo za selo Rukalj, cesta je uska, ali dobra: asfaltirana i za velebitske prilike je autocesta. Vrijeme se proljepšava, od jutarnje kiše ostali su samo niski oblaci i magla.
Vozači parkiraju na širokom platou kraj raskršća za selo, vadimo torbe iz kombija i spremamo se za današnje hodanje. Imamo i poseban razlog za slavlje jer naš brižni vodič Andrea slavi do kraja popunjenu Hrvatsku planinarsku obilaznicu i časti nas raznim poslasticama. I priča nam podatke za današnje hodanje: duljina kružne staze oko 10km, elevacija oko 500 metara gore i isto toliko dole, a vrijeme hodanja oko 4 sata. I mi krećemo.
Staza nas vodi kroz bukove šume ispresječene travnatim proplancima. Na jednoj čistini otkriva se pogled na krdo od desetak prekrasnih konja na paši. Opazili su i oni nas, ali su procijenili da nismo opasni, niti previše interesantni, pa su elegantno nastavili svojim putem. Uz više kraćih pauza koje koristimo za osvježenja i skidanje viška odjeće, za sat i 40 minuta stižemo pod vršne kamene stijene okružene šumom, štambiljamo planinarske dnevnike, kamene plohe pretvaramo u sjedalice i stoliće, oslobađamo ruksake od sendviča, keksi i raznih tekućica i uživamo u odmoru. Ima još malo magle, ali nama ništa ovaj dan ne može pokvariti…
Slikamo se po željama i potrebama, pakiramo ruksake i krećemo drugim smjerom slične duljine natrag prema vozilima. I opet šuma i proplanci. I par srnica koje nam pretrčavaju put. I puno čičaka koje vrijedno skupljamo na odjeći. A zadnji dio puta silazimo asfaltiranom cestom sa koje se otvarao sad osunčani pogled na Kvarnerski zaljev. Veselo smo se uvalili u naša prijevozna sredstva te nas vješti šoferi spuštaju po Jozefinskoj cesti kroz Senjsku dragu koja dijeli Velebit i Veliku Kapelu, do parkirališta preko puta konobe Stric Luka.
Krećemo prošetati do obližnje planinarske kuće Sijaset, ovaj put bez ruksaka, da se poslikamo za uspomenu, a i povećat ćemo današnju dužinu hodanja za još 3 km. Šetnja je bila ubrzana jer nam je vodič Andrea za nagradu obećala slobodno vrijeme za ručak u konobi. Brza šetnja i još brže skidanja planinarskih cipela i mi smo zaposjeli malu konobu gdje nam je dobro raspoloženo osoblje ispunilo sve naše želje i potrebe za ićem i pićem (a neki su dobili i tortu). Poslije ručka je našim vozačima preostalo da nas vrate doma i oni su to maksimalno profesionalno obavili.
Srećom, na cesti više nisu prevelike gužve i, uz kraći predah na odmorištu Draganić, pred mrak stižemo u KC. Skupljam svojih 5-6 ruksaka i torbi iz kombija, pozdravljamo se sa veselom ekipom i idemo doma: ispunjeni pozitivnom energijom za više dana i bogatiji za prekrasan dan proveden u prirodi i dobrom društvu.
Tekst: Tanja Lakuš
Fotografije: Andrea Pandurić
