Sveti Ilija i Sveti Paškal
Sveti Ilija, iako sa svojih 773 metra ne spada među divove, ponosno stoji kao posljednji veliki vrh u južnom dijelu masiva Biokovo, na grebenu Grabovice.
Sa vrha se pruža predivan pogled na Baćinska jezera, poluotok Pelješac, Korčulu, Mljet i Hvar, kao i na Gradac i cijelu općinu Gradac. S druge strane vidi se prostranstvo Biokova. Na obližnjem vrhu nalazi se ruševina kapele sv. Paškala. Neki će reći da je to „tek“ 773 metra, ali kad stojiš na vrhu, osjećaš se kao da si na krovu svijeta. A kad još znaš da te do tamo dovela ekipa iz HPD Bilo — vesela, tvrdoglava i uvijek spremna na šalu — jasno ti je da će i taj „mali“ vrh postati veliki doživljaj. Tri kombija puna dobre volje, ruksaka i poznatih lica — pravi mali planinarski karavan. U kabini smijeh i zezancija, prepoznatljive plave majice HPD Bilo, i ona posebna mješavina uzbuđenja i opuštenosti koja najavljuje vikend u planini.
Kad smo stigli do Gradca, navigacija nas je dovela do početka staze, i završila svoje upute rečenicom “vaše krajnje odredište je sa desne strane“. Pogledamo desno, a kad ono groblje. Reko stvarno da, „final destination“ kako god okreneš hehe.
Al kad se sa smijehom počne, sve poslije ide lako. Krenuli smo prema gore laganim tempom. Staza se odmah pokazala kao prava dalmatinska – pomalo kamenita, ali ugodna za hodanje i lijepo uređena. Nije bila zahtjevna, taman toliko da se tijelo razgiba, a pogled koji se otvarao već na prvim serpentinama bio je nagrada za svaki korak. Po putu smo susreli tragove konja, pa je trebalo i gledati pod noge. Ali to je samo još jedan podsjetnik da je ova planina živa — dijele je ljudi, životinje, vjetar i sunce. Na sredini uspona, kratki predah. Izvlače se sendviči „na brzinu“, dijeli se voda i smijeh, priča o starim pohodima. Netko komentira: „Noge su teške, ali srce ide naprijed.“ I stvarno, dok gledaš svoje planinarske kolege kako odmaraju na kamenju, znojem i osmijehom oslikani, sve ti bude jasno — zbog ovoga se uvijek vraćaš. Zadnji dio uspona bio je najstrmiji. Kamen po kamen, korak po korak, dok se napokon nije ukazao cilj — natpis „Sveti Ilija 773 m“.
Na vrhu – tišina, biokovski masivi, i more koje se pruža beskrajno. I svi šute minutu, svatko u svom miru. Kad je došlo vrijeme za povratak, svratili smo još do Svetog Paškala, s ruševnom kapelicom i pogledom koji kao da te poziva na predah. Noge su već lagano protestirale, ali nitko se nije žalio – osmijesi su govorili sve.
Kad smo se spustili, čekao nas je grah — onaj pravi, domaći, što miriši i prije nego što vidiš lonac. Uz večeru se prepričavao dan, smijalo, šalilo, a kasnije i spavalo… barem do dva ujutro, kad je neki nestašni alarm odlučio razbuditi cijeli kat. No, kad 27 ljudi dijeli istu prostoriju, takvi „noćni incidenti“ su više pravilo nego iznimka. I dok su se jutrom još sabirali dojmovi uz prvu kavu, svi su znali jedno – avantura još nije gotova. Ispred nas je bio novi dan i novi uspon, a energije i dobre volje nije nedostajalo. A HPD Bilo, kao i uvijek, pokazalo da su najbolji usponi oni kad se smiješ više nego što brojiš korake.
Dan drugi lutanja Biokovom opisao nam je Igor Srša.
Zbog lagane, kratkotrajne jutarnje kišice malo smo prilagodili planove za subotu. Nakon doručka krenuli u Park prirode Biokovo. Pokazalo se da se vožnja uskom, vijugavom Biokovskaom cestom pretvorila mali izazov za naše spretne vozače, jer smo je povremeno dijelili sa malom grupom krava i teladi koji su krenuli u jutarnju šetnju. Uspon do vrha Sinjal 1335m. bio nam je lagana šetnja, nakon koje smo se odvezli do Sv. Jure 1762m s kojeg smo imali prekrasan pogled na tepih razigranih oblaka iznad kojih smo bili.
Kako su se do sada osušile stijene, krenuli smo na Kimet 1536. Uspon je bio na trenutke zahtjevan, ali uporno, lagano i sigurno stigli smo na vrh s kojeg se pruža pogled na otoke, ali i vrh na kojem smo bili ranije tog dana. Nakon silaska s Kimeta, malo smo “prošetali nebom”, biokovskim Skywalk-om i uputili se prema zadnjem usponu za taj dan, na Vošac 1422m Već lagano umorni, uživali smo u zalasku Sunca nad Makarskom.
Na povratku prema planinarskom, na Biokovskoj cesti, ovaj put po noći, pozdravilo nas je malo krdo konja.
Tekst: Snježana Androtić i Igor Srša
Fotografije: Snježana Androtić, Roman Horvatić, Igor Srša, Lela Puhar
