Matokit, vrh Sv.Rok – Drveničke stine, vrh Sokolić – Sv. Mihovil, 23. – 25. listopada 2026.
Kažu da se najbolji vikendi ne provode na kauču, nego negdje visoko u planinama. A mi smo to odlučili provjeriti na vlastitim nogama! I to ne jednom, nego tri puta u tri dana!
Petak, 23. listopada – avantura počinje!
Dok je većina normalnog svijeta u dva sata ujutro mirno spavala, naša vesela družina od 31 planinara, raspoređena u tri kombija i jedan osobni automobil, krenula je iz Koprivnice put Dalmacije. Pred nama su bila tri dana, tri vrha, puno kamenja, ponešto znoja i, kako će se pokazati, još više smijeha i dobre
energije.
Prvi izazov bio je Matokit i njegov najviši vrh Sv. Rok (1062 m).
U 9 sati zakoračili smo na stazu, a Matokit nam je vrlo brzo pokazao zašto njegovo ime potječe od latinskog Monte Acutum, odnosno Oštra planina. Oštrog kamenja nije nedostajalo, ali zato nije nedostajalo ni prekrasnih vidika!
S vrha se otvaraju pogledi prema Biokovu, Vrgorcu, Pelješcu i Hvaru, a pogled seže sve do hercegovačkih planinskih divova Čvrsnice, Prenja i Veleža. Prizori zbog kojih vrijedi svaki korak, svaki uspon i svaka kap znoja. Vrijeme nas je nagradilo prekrasnim sunčanim danom, a naša ekipa od samog je početka pokazala da je spremna za ozbiljne planinarske izazove.
Oko 17 sati završili smo prvu turu i stigli u Gradac, gdje nas je čekao zasluženi smještaj u apartmanima. A onda je svatko odabrao svoj način oporavka: jedni su krenuli na kavu, drugi u potragu za dobrom večerom, dok su oni najhrabriji odlučili da je kraj listopada sasvim prikladno vrijeme za kupanje u moru! Jer očito nekoliko sati planinarenja nije bilo dovoljno aktivnosti za jedan dan!
Subota, 24. listopada – utrka s kišom i ples po kamenju!
Drugog dana nije bilo previše izležavanja. Već u 7 sati krenuli smo prema Sokoliću (788 m), najvišem vrhu Drveničkih stina. Vremenska prognoza nije nam bila osobito naklonjena. Kiša je prijetila, vremena je bilo na knap, ali planinarski optimizam bio je jači od oblaka. A onda su počele škrape!
Tko je hodao Drveničkim stinama, dobro zna da ondje nema bezbrižnog šetanja s rukama u džepovima. Oštar krš, duboke škrape i neprestano preskakanje s kamena na kamen traže koncentraciju, spretnost i sigurnu nogu. Na trenutke smo više nalikovali planinskim kozama nego planinarima!
No upravo je taj divlji, surovi teren ono što Drveničke stine čini posebnima. A nagrada? Spektakularan pogled na Jadran, od Brača prema dolini Neretve, na Biokovo i njegov Sv. Jure te na daleke vrhove Čvrsnice, Prenja i Veleža.
Unatoč zahtjevnom terenu, ekipa je odradila turu odlično, uz puno zadovoljstva i dobrog raspoloženja. I što je najbolje, uspjeli smo preduhitriti kišu! Tek kad smo se spustili, nebo je odlučilo otvoriti svoje slavine. Ali kiša nam nije mogla pokvariti večer!
Pod velikom natkrivenom terasom zamirisao je roštilj, zasvirala je glazba, a pjesma, smijeh i ples nastavili su se dok je vani kiša neumorno padala.
Usput smo imali i poseban razlog za slavlje. Našem Zoranu Švendi u nedjelju je bio rođendan, pa smo odlučili malo požuriti s čestitkama. Kad već osvajamo vrhove prije planiranog vremena, možemo i rođendan proslaviti unaprijed! Bila je to jedna od onih večeri koje ostanu u sjećanju jednako kao i osvojeni vrhovi.
Nedjelja, 25. listopada – sunce, dalmatinski Matterhorn i trostruko slavlje!
Nakon što je kiša padala gotovo cijelu noć, nedjeljno jutro donijelo nam je pravo iznenađenje – vedro nebo i sunce!
U 7:30 krenuli smo na treći i posljednji izazov našeg putovanja, Sv. Mihovil (1245 m), vrh koji zbog
svojeg strmog, piramidalnog oblika nosi nadimak dalmatinski Matterhorn. Iako su noge već imale dva ozbiljna planinarska dana iza sebe, entuzijazma nije nedostajalo. Mihovil nas je dočekao svojim divljim kamenim krajolikom i prekrasnim vidicima. Pred nama su se otvarali Biokovo, Rilić, Matokit i vrgorsko zaleđe, a u daljini Pelješac, Hvar, Korčula i hercegovačke planine.
Kao da nam je priroda za kraj odlučila pokloniti najljepšu razglednicu! A na samom vrhu dogodilo se nešto posebno.
Mirjana Večenaj utisnula je svoj posljednji žig u planinarsku obilaznicu i time ostvarila veliko osobno planinarsko postignuće!
Ivana Petričević upravo je na Sv. Mihovilu upisala svoj jubilarni 100. vrh u obilaznici!
Kad tome pridodamo i Zoranov rođendan, dobili smo pravo trostruko slavlje na 1245 metara nadmorske visine!
Tri različita povoda, a jedno zajedničko zadovoljstvo i ponos!
Oko 13:30 završili smo posljednju turu, pozdravili dalmatinske planine i krenuli put Koprivnice, kamo smo stigli oko 21 sat. Umorni, ali puni dojmova, lijepih uspomena i onog posebnog zadovoljstva koje razumiju samo oni koji vole planine.
A sad ono što kao vodičica posebno želim istaknuti! Velika pohvala ide cijeloj našoj ekipi!
U tri dana prošli smo tri zahtjevne planinarske ture, savladavali strme uspone, oštar kamenjar i nezgodne škrape. I to nije mala stvar, osobito kada je riječ o grupi od 31 planinara! Pokazali ste odličnu kondiciju, disciplinu, odgovornost, međusobno poštovanje i pravi planinarski duh.
Nitko nije izgubio dobro raspoloženje, a osmijeha i međusobne podrške nije nedostajalo ni na najzahtjevnijim dijelovima.
Kao organizatorici i vodičici, najveće mi je zadovoljstvo vidjeti ekipu koja zajedno funkcionira, uživa u svakom izazovu i iz svake ture izvlači ono najbolje.
Hvala vam na povjerenju, suradnji, pozitivnoj energiji i predivnom zajedništvu!
Jer na kraju se ne pamte samo visine, kilometri i osvojeni vrhovi. Pamte se ljudi s kojima smo ih dijelili, smijeh na stazi, pjesma pod kišnom terasom i svi oni mali trenuci koji jedno obično putovanje pretvore u nezaboravnu avanturu.
A mi smo ovaj put dokazali da nam ni kamenje, ni umor, ni kiša ne mogu pokvariti dobar planinarski vikend.
Tri dana. Tri vrha. Jedna odlična ekipa. I uspomene koje ostaju!
Do neke nove avanture i novih vrhova! Jer odmoriti se možemo i neki drugi vikend!
Tekst: Bojana Balog
Fotografije: Bojana Balog, Bojana Mažar
