Nakon dugog zimskog razdoblja u kojem su planinarske gojzerice uglavnom mirovale (a neki
i mišići zajedno s njima), članovi HPD-a „BILO“ Koprivnica pod vodstvom vodiča Borisa
Majerusa napokon su dočekali dan kada se ruksak ponovno pakira s veseljem. Odredište
Vodenica (538 m), osamljeno brdo između Kupe i Dobre koje, unatoč imenu, s vodom nema
gotovo nikakve veze. Ali zato ima sve ono što planinarima treba: dobru stazu, mir prirode i
savršen izgovor da se zima službeno proglasi završenom.
Krenuli smo rano, jer pravi planinari znaju da se u 6 sati ujutro ne ustaje bez dobrog razloga. Već pri samom dolasku uronili smo u pravu zimsku maglu koja nas je na trenutke potpuno obavila, a zatim se polako dizala i nagrađivala strpljive. Umjereno zahtjevan uspon iz Kamanja prema vrhu bio je taman takav da se osjeti kako srce radi, a pluća podsjećaju da zima ipak nije bila sezona treninga. Tri sata hoda prošla su brže nego što smo očekivali – uz razgovore, smijeh i onu dobro poznatu planinarsku rečenicu: „Ma nije to ništa, još malo pa smo gore.“
Putem su se otkrivali pogledi na Plješevicu, Samoborsko gorje s jedne strane, dok se u daljini,
gotovo diskretno, pojavljivalo Sljeme. No pravi trenutak tišine izazvao je pogled na Klek
koji je izranjao je iz oblaka poput kakvog diva, kao da se podigao samo kako bi nas
promotrio i provjerio kud smo krenuli.
Na vrhu Vodenice dočekao nas je kao savršeno pripremljeno odmorište: mala zaravan, livada,
brezova šuma i drveni stol s klupama koji je odmah postao središte društvenog života. Ruksaci su se otvorili, sendviči nestajali, a žig se uredno udario jer bez njega kao da nismo ni bili tamo, šala mala.
Osmijesi na licima govorili su više od riječi: planinarenje je zdravo, ali ovakvo druženje još je zdravije.
Silazak prema Starom gradu Ozlju protekao je u znaku ugodnog umora i zadovoljstva. Koraci su bili lakši, razgovori opušteniji, a osjećaj da smo napravili nešto dobro za sebe bio je zajednički svima.
Za kraj dana uslijedila je točka na „i“ posjet Starom gradu Ozlju. Impozantni dvorac smješten iznad Kupe, nekada sjedište slavnih obitelji Zrinskih i Frankopana, dočekao nas je dostojanstveno i inspirativno. Pogled s njegovih zidina, tišina povijesti i osjećaj trajanja potaknuli su razmišljanja o prošlim vremenima, hrabrim ljudima i snazi prostora u kojem se priroda i kultura savršeno nadopunjuju.
Kući smo se vratili umorni, ali puni dojmova, s osmijehom koji se nije dao sakriti.
Tekst: Anita Brković
Fotografija: Anita Brković, Boris Majerus
