You are hereKlek i ja u bezvremenu

Klek i ja u bezvremenu


By Antonija - Posted on 17 Svibanj 2011

Pod Hansovom dirigentskom palicom, 80-tak sudionika u dva autobusa, u subotu 14. svibnja 2011., krenulo je put Kleka. Sunčano je jutro pretkazivalo lijep dan i svi smo uživali u ugodnoj vožnji.

Razmišljam sa koliko se različitih pojmova mogu odrediti karakteristike te izdvojene planine na istočnom kraju masiva Velika Kapela, iznad grada Ogulina? Klek se, naime, opisuje kao: kolijevka i začetak, simbol i stožer hrvatskog planinarstva, najpoznatija hrvatska planina, najpoznatiji hrvatski lokalitet, gora čudesnog oblika i zastrašujuće ljepote, starac Klek, ponositi Klek, čarobna planina, ležeći div, mistični div, spavajući div, usnuli div, okupljalište ili sijelo „klečkih vještica“, Klek – botanički vrt…

„Klek je među hrvatskim planinama po mnogo čemu osobit i poseban. On je za naše planinare kultna i sveta planina, za alpiniste mjesto gdje se udarcem užeta obilježava prvi ispenjani smjer, za geologe kraški fenomen, za botaničare čudo prirode, za Ogulince duša i simbol cijeloga kraja. Klek je 1965. godine proglašen značajnim krajolikom, klečka stijena geološkim rezervatom, a uže područje Kleka  botaničkim rezervatom.“ (Z. Trdić, HP 5/2000)

Klek – čarobna planina, svojim očaravajućim oblikom oduševljavao je okolno stanovništvo i ulijevao mu strahopoštovanje. Nije stoga čudno što su se uz Klek vezale brojne legende, ali i pjesme posvećene njegovoj ljepoti. Prema narodnoj predaji Klek je jedan od staroslavenskih bogova koji je, oblijetajući Perunovu ženu, izazvao njegov bijes. Perun ga goni i na prostorima današnjeg Kleka sustiže ga, odapne strijelu i pogodi ga u desnu nogu. Od bola i straha Klek se skamenio i ostao tu gdje je sada. Iz noge pogođene strijelom potekla je krv i od nje je nastao Klečki potok. Da je sve to istina dokazuje vršna stijena o obris Kleka koji podsjeća na glavu čovjeka, zatim se vide skvrčena koljenja i stopala, u stvari Klečice.

„I  tako leži ovaj div leđima prirastao na zemlji; veličanstven, uzvišen prizor za oči   navikle na sićušno promatranje, dragocjen sadržaj oporavka za umornu dušu“ (O. Ostrožinski, Klek, NP 1954.)

Prvi put sam na Kleku bio davne 1968. godine kao srednjoškolac pod vodstvom profesora Kranjčeva. Sjećanja su izblijedjela ali je sigurno ostala klica ljubavi za prirodu i planine. Ovo mi je četvrti uspon na Klek. Na izletu prije tri godine bio je tmuran dan i jesenja magla obavijala je planinu. O nekim vidicima nismo mogli ni sanjati. Pitam se hoće li nam se ove godine posrećiti. Hans nam objašnjava da je od deset njegovih uspona na Klek samo dva puta bilo sunčano. Toliko za utjehu.

Stižemo u Ogulin. Razgledavamo zavičajni muzej koji je smješten u Frankopanskoj tvrđavi. Simpatičan domaćin nam tumači da je Ogulin nastao oko utvrde koju je izgradila plemićka obitelj Frankopan krajem 15. stoljeća. Poznata je isprava Bernardina Frankopana koju je izdao u svom gradu Modrušu oko 1500. godine kad je novosagrađenom gradu Ogulinu označio granice između Modruša i Vitunja. Na prvoj zemljopisnoj karti Hrvatske koju je izradio isusovac Stjepan Glavač 1673. godine, Ogulin se naziva Julijin grad, a uz njega su ucrtana naselja Sveti Petar i Sveti Jakov. Ime Julijin grad dolazi od legende o djevojci Đuli koja se zbog nesretne ljubavi sunovratila u ponor, iznad kojega je i nastao grad Ogulin. Jači razvoj počinje u 19. stoljeću kada je u njemu sjedište Modruške županije.

Od poznatih osoba rođenih u Ogulinu zapamtio sam Ivanu Brlić-Mažuranić. U svojoj autobiografiji Ivana spominje živa sjećanja  na djetinjstvo u Ogulinu, kada je njezinu pozornost posebno privlačio mističan div ponad grada – Klek. Klek je tako u njezinoj mašti poslužio kao scenografija u koju će naseliti čudesne likove i događaje iz „Priča iz davnine“.

U muzeju je od 9. listopada 1999.,  u povodu 125. obljetnice osnutka HPD-a, otvorena proširena postava alpinističke muzejske zbirke.  Osnovana 1984. u povodu 110 obljetnice HPD-a prezentira bogatu povijest  našeg alpinizma i razvitak hrvatskog ekspedicionizma.

Nakon kraće šetnje gradom, autobusima odlazimo do sela Vitunj. Kako su sudionici izleta dosta neujednačenog planinarskog iskustva i kondicije, tamo se razdvajamo u dvije grupe. Jedna se grupa vraća do zaseoka Bjelsko odakle će se klasičnom lakšom stazom uspeti do doma, malo se odmoriti i tko želi popeti na vrh Kleka. Nažalost, većini planinara na taj način,  mnoge ljepote Kleka ostaju nepoznate.

Druga grupa uspinje se težom, duljom stazom. Na samom izlazu iz sela kod zadnje kuće markacija skreće desno na zarastao put. Trasa vodi kroz nedirnutu prastaru šumu bukve. Tu počinje uspon koji traje oko sat vremena do izlaska na prijevoj zvan Kosa. Srušene bukve česta su prepreka na putu. Nakon pola sata hoda iznenada počinje padati kiša. Isprva čujemo šum kiše u gustom lišću, ali ubrzo oblačimo zaštitnu odjeću. Pitamo se, zar zaista ni ovog puta nećemo moći uživati u prekrasnim vidicima? Ipak, nakon dvadesetak minuta kiša naglo, kao što je i došla, prestaje i ponovno nas prati sunce. Prelazeći prijevoj stižemo do šumske ceste. Nakon jednog kilometra je križanje na kojem skrećemo lijevo. I u ovoj grupi neki su precijenili svoje sposobnosti pa polako zaostaju. Sustižu nas nakon što na više mjesta zastajemo za odmor. Naravno, nekima je to mačji kašalj, lakonogi su pa sanjare kako se uspinju na Mont Blanc ili Kilimandžaro, u najmanju ruku. Tko je rekao da sam mislio na našeg Bilija?

Na odmorištu Hans nas obavještava, da se prema legendi, na vrhu Kleka u ponoć, za olujnih noći, skupljaju vještice i vile te da u domu možemo nabaviti vozačke dozvole izdane od kluba klečkih vještica. Dozvola se izdaje za razne kategorije: A) hodanje uz metlu, B) vožnja na metli, C) letenje na metli, D) letenje na turbo metli, E) letenje u paru, F) eko – vožnja.

Prolazimo zahtjevnu stazu koja vodi u podnožje Klečica, ali od uspona na njihove vrhove odustajemo jer je to ipak za iskusnije planinare i  alpiniste. Nakon desetak minuta staza skreće do vrha Kleka. Pred sami vrh potrebno je penjati se i rukama po stijenama. Sa strane se nalazi i debelo uže za lakše penjanje. Nina se žali da joj muški slabo pomažu pa u pomoć priskaču kolegice. Dolazimo do malog betonskog heliodroma koji se koristio u ratu, a nakon još 5 minuta na samom smo vrhu s kojeg se pruža beskonačni pogled na okolicu i samu planinu i Klečice. Zahvaljujući toplom i sunčanom vremenu uživamo u pogledu koji ne ometa ni poprilično jak vjetar. U daljini  okruženi smo planinama.

„Vrijeme više ne postoji. Nema jučer i nema sutra. Zarobljena ljepotom detalja, ne brinem što me dugo drže uza se u zaustavljenom pokretu. Stvarnost je toplija od snova i prolaznost je ne može ukrasti. Samo smo nas dvoje. Klek i ja u bezvremenu.“ (Rajka Blašković, Naše planine 5-6/1985.)

Nakon uzimanja žigova i slikanja krećemo put planinarskog doma smještenog na planinskom grebenu podno masivne  Klekove kupole. Umorni i znojni zauzimamo drvene klupe i travnjak na proplanku. Osjeća se pravo  planinarsko ozračje. Vadi se hrana iz ruksaka, odmaramo se, šalimo. S nama planinarima, dom na Kleku ima dušu, on živi.

Silazak nam je nekako sjetan, što zbog rastanka s vrhom starca Kleka, što zbog proživljenih osjećaja.

„Slutim sjenku rastanka na stazi,  tamo gdje sam jutros zastala zadivljena. Ali nisam tužna. Stajem, okrećem se posljednji put. On se jednako smješka. Ne, nije potrebno obećavati skori povratak. Oboje i šutnjom i pogledima znamo da ću ga nositi u sebi ma gdje bila i vratiti se kad vrijeme postane preteško.“ (Rajka Blašković, Naše planine 5-6/1985.)

Umornim korakom spuštamo se kroz šumu visoke bukve… izlazimo na šumsku livadicu sredinom koje vodi staza. Još stotinjak metara kretanja kroz šumu. Lagano ulazimo u Bjelsko…  Vozači, Miljenko i njegov kolega, čekaju pri autobusima. Doviđenja Kleče!

 

Stjepan Cikač

KALENDAR

  P U S Č P S N
19
1
 
2
 
3
 
4
 
5
 
6
 
7
 
20
8
 
9
 
10
 
11
 
12
 
13
 
14
 
21
15
 
16
 
17
 
18
 
19
 
20
 
21
 
22
22
 
23
 
24
 
25
 
26
 
27
 
28
 
23
29
 
30
 
31
 
 
 
 
 

Najnovije fotke

Tko je online

Trenutno su online 0 korisnika i 1 gost.