You are hereKAD ZASTANE DAH … (22-25.6.2012. Gorski kotar)

KAD ZASTANE DAH … (22-25.6.2012. Gorski kotar)


By Antonija - Posted on 20 Srpanj 2012

 

Samarske stijene, Bijele stijene… raspitivala sam se kod planinara o njima i ono što su mi rekli je, da su lijepe i da ih moram vidjeti. Ne znam zašto su mi ih preporučili s tako malo riječi, jer sam ih zamislila upravo tako, lijepe i zanimljive i nije mi bilo baš jasno što imamo 3 dana hodati po njima i gledati. Za takvu preporuku mislila sam dva dana uvrh glave.

 

Ali, priča ide ovako. Pred kuglanom nas se pojavilo 16 planinara: Jadranka, Božica, Zdenka, Danijela, Ivana, Ana, Vanja, Sanda, Marijan, Neven, Gigi, Željko, Vilko, Tomislav, Hans i ja. Hans nas je malo čudno „ošacao“ i rasporedio u aute. Sad znam da mu je mrak pao na oči kad je vidio koga sve vodi na veliku avanturu.

Prvi dan su bile na programu Samarske stijene, zapadna skupina. Slavni pohod je počeo. Penjali smo se po zelenim kamenim gromadama, bijelim većim i manjim oštrim stijenama, išli po stazicama obraslim mahovinom, po korijenju visokih borova, po dolinama mira i ljubavi…  I uz smijeh i priču došli smo i do samog cilja, vrha na kome se nalazi žig, žigosali smo se, svatko je našao svoj dio stijene, stavio ruksak među noge i počelo je šuškanje, sendvičima, rezanje paprike, paradajza i slično, i je jedino u tim trenutcima bio tajac, muk.

Što se mene tiče meni je bilo na tim stijenama i malo „otijesno“, jer kamo god bi pogledala rubovi stijena su bili jako blizu mene, a bezdani duboki, bilo mi je muka gledati pojedince kako skakuću sa stijene na stijenu, dodaju jedan drugom aparate za slikanje. Ja sam im lijepo i jasno objasnila ako hoće da ih slikam, neka se oni lijepo namjeste i poslože kako god hoće, ali samo u pravcu ispred mene, jer da je meni jako tijesno i usko za bilo kakovo pomicanje ulijevo ili udesno, naravno odmah su shvatili o čemu im pričam i zašto kukam (mali strah od visine).

Obilazak smo nastavili. Kada bi došli do velikih stijena na primjer „Piramide“, neki su u hipu već bili gore, onda je počela kiša mojih pitanja prema njima npr.: „ Jel teško, dal se imam zašto uhvatiti, jel gore ima dovoljno prostora za mene…?“ i još dosta takvih pitanja. Naravno, svi su u isti glas govorili: „ Daaa, možeš ti to, nije strašno, ima dosta mjesta...“  I tako sam ja uspijevala osvajati vrhiće i vrhove, sva sretna razgledati tu ljepotu prirode, taj raj zemaljski, vrhove borova, stijena koje su parale nebo. Osjećala sam se tamo kao da se nalazim u orlovom gnijezdu, u njegovom carstvu. Taj dan imali smo priliku vidjeti puno, puno predivnih čuda prirode, od velikih kanjona, kocki šećera, pardon glava šećera, stepenica, medvjeđe doline, dolina suza, raznih bezdana sa neotopljenim snijegom…prepredivno nešto. Dan smo završili s riječima dragih i iskusnih planinara: „Nije to još ništa, koje tek ljepote vas očekuju!“ ili Hansovim: „A sutra vam slijedi prava avantura“. Kako se ono kaže „čuli ga jesmo, ali nismo baš doživjeli“. To će nam tek sutra biti jasno.

Planinarski dan se bližio kraju, sjeli smo u aute i otišli u Begovo „razdoblje“ kod Janje na spavanje. Netko je upitao „a tko je dao to ime Begovo razdoblje?“, Tomislav je mudro odgovorio: „ Vanja“. Naravno da smo prasnuli u smijeh, jer je to bila naša interna šala mala.

 

Drugi dan: južna skupina Samarskih stijena. Da, to je u pravom smislu nešto od čega zastaje dah - naravno meni. Sve je bilo divno kao i jučer, putići, stazice, mahovine, korijenčići, cvjetići, stijene bijele, oštre, visoke, paraju nebo. Milina i ljepota. I tako hodajući tu i tamo mi je izletjelo „joj što nam je lijepo“, a iza toga se čuo smijeh. Hans nas je upozorio na jedan natpis AMFITEATAR. „Milina“ svuda stijene oko nas, s lijeva, s desna, pogledaš gore ne vidiš im kraja u visini. Osjećam lagano grčenje u želudcu, vidim s desne strane markaciju i oznaku „most“ teža staza, a naprijed u daljini markaciju i oznaku lakša staza. Iza te oznake ne vidim ama baš ništa što bi me asociralo na lagano. Vidim ogromnu stijenu koja para nebo, jedan klin i još nešto malo, neprimjetno kao klin-lanac, nemaš ga što ni vidjeti, tobože za pomoć pri usponu. Majko moja, mrak mi pada na oči, vidim Hansa kako se pentra po tome, jedna noga na lijevoj stijeni, druga na desnoj, napravio je „špagu“ gore na toj visini, križa noge, lijeva preko desne, premeće ruke, lovi se za nešto, pojma nemam za što…Uffffff čula sam se kako govorim: „ HANSSS …... te!“ Iza njega idu Božica, Jadranka, Ivana… mislim da sam za njima krenula i ja. I sad dok ovo pišem javlja mi se muka u želudcu. Prvih par metri nekako se uspijevam popentrati, naravno uz pomoć ovih gore i onih dolje, koji čekaju na red, da se ja uspentram. Znoj mi curi po očima, fali mi rupa u stijeni kako za ruke, tako i za noge, smeta mi ruksak i sva ona vodurina koja mi klokoće u njemu. Vidi Hans moje muke, te me traži ruksak da mu dam, da… baš mi je bilo i njega lako skinuti s leđa onako viseći na stijeni nit na nebu nit na zemlji, uspijevam se riješiti ruksaka i zadnjim naporima penjem se na pol metrani plato da mogu malo stati. Mislila sam da je tu kraj mojim mukama, da sam stigla na vrh. Šipak! Jedva se uspravim, a ono ni na trećini puta nisam bila, opet sam promrmljala „HANSSSS …... te!“, naravno da je to on čuo i počeo se smijati. Nastavljam dalje, više ne znam tko je bio ispred mene, samo znam da sam kukala i pitala što sad, gdje da stavim ruku, nogu…u teškim mukama uspjela sam opet doći do nekog malog udubljenja. Što da radim, da se odmorim, da udahnem il izdahnem? I opet moram dalje, jer ni tu nije kraj puta. Upf, e tek sad dolazi pakao, ali baš pravi pakao. Na sred putu mi se našla velika, okrugla stijena. Imam samo dvije mogućnosti, desno je zaobići - naravno da ne mogu, ne mogu jer se nemam zašto primiti, a izbočina po kojoj bi trebala hodati je tako uska, a dolje dubina, ne vidiš kraj, naravno da se nisam ni usudila pogledati, to sam vidjela krajičkom oka. Odlučno krećem na lijevu stranu. Tu moram leći na leđa, po uputama, mislim, Ivane, podvući se koliko god mogu pod stijenu i držati se malo lijevom rukom iznad, preko za gornji dio stijene, naravno koji je gladak, usput se spuštati prema naprijed dok ti noge klize, mislila sam da ću odletjeti u ….rupu 100 metri duboku, ah da, ruksak sam nekom već prije dala. Grozno, groznooo, mislila sam dal da plačem, što da radim, da idem dalje, da žmirim…ne, to ne smijem, a oda čujem iza sebe Vanju „Jojjj, ja imam doma malu djecu!“. E to mi je bio vrhunac muka! Pojma nemam kako sam prepuzala taj dio.

I da skratim. Bilo je još za mene takvih sličnih situacija, ali uspjela sam savladati sve te stijene, uspjela sam i slikati, uspjela sam i čuti smijeh, zezanciju... „jesi živa?“, i ono „jel ti lijepo“. Naravno da mi je bilo predivno kad je došao kraj puta toga dana.

Treći dan su u planu bile Bijele stijene, dosta su slične južnoj skupini, samo više sajli, lojtri, uskih pukotina kroz koje da bi prošli, morali smo skidati ruksake, koji su smetali, micati štapove ili što već, da ne bi „zaglavili“ između tih stijena, taj dio provlačenja između tih uskih stijena izazvao je grohotan smijeh zbog raznih komentara. Uglavnom, Bijele stijene su pravi mali raj na zemlji, izazvale su u meni pravu džunglu osjećaja, od njih mi je zastajao dah od miline, ljepote, izazova.

 

I još samo da rečem, bilo mi je jako, jako lijepo provesti ova četiri dana u Gorskom kotaru, uživati u Samarskim stijenama – bez obzira na onaj mali strah, Bijelim veličanstvenim stijenama, cvjetnoj Bjelolasici i predivnom društvu petnaestorice predivnih ljudi. I još samo ovo: mislim da je Hans ponosan na nas, kao i mi na njega, jer smo zajedno uspjeli bez „po“ muke savladati sve stijene koje su nam se našle na putu.

 

Darinka P.

KALENDAR

  P U S Č P S N
14
 
 
 
 
 
1
 
2
 
15
3
 
4
 
5
 
6
 
7
 
8
 
9
 
16
10
 
11
 
12
 
13
 
14
 
15
 
16
 
17
17
 
18
 
19
 
20
 
21
 
22
 
23
 
18
24
 
25
 
26
 
27
 
28
 
29
 
30
 

Najnovije fotke

Tko je online

Trenutno su online 0 korisnika i 0 gosta.