You are hereJužna Hrvatska 22.-26.6.2011.

Južna Hrvatska 22.-26.6.2011.


By Antonija - Posted on 21 Srpanj 2011

Biti planinar ne znači samo voljeti planine i prirodu, nego znači pozitivni odnos davanja i primanja, gdje je čovjek spreman na žrtvu da bi se osvajalo vrhove i da bi doživio prekrasne poglede koji pucaju s visina. Razni su motivi koji nas potiču da budemo planinari: bijeg od svakodnevnice i komformizma, pa sve do prizemnih razloga kao što su nadisati se svježeg zraka, potrošiti suvišne kilograme, pobjeći od nekoga ili nečega. Ipak, najdublja i često nama skrivena žudnja je tajnovitost potrebe približavanja prirodi kao jedinom istinskom univerzumu. Sa takvim različitim motivima, ali sa spremnošću da žrtvujemo štošta da ponovno drugujemo sa planinama i nečim novim, krenuli smo na petodnevno planinarenje po jugu Lijepe naše. Na put se krenulo 21.6. navečer kombijem, kojeg smo dobrano napunili sa našom planinarskom opremom, ali i pozitivnom planinarskom atmosferom. Naš je vodič Miro, kao istinski planinar, mnogo puta prošpartao ovim područjem, pa je ostatak ekipe: Antonija, Darinka, Kristina, Valerija, Hrvoje, Ivan i Neven, sa povjerenjem krenuo na dugačak put prema jugu. Jedini koji je bio budan cijelu noć bio je naš vozač Miška đurđevački Picok, kojeg smo vrlo brzo obratili u planinara početnika. Nakon cijelo-noćne vožnje u kombiju gdje smo mijenjali razne položaje da uhvatimo malo sna, ujutro smo zastali na magistrali nad Dubrovnikom, diveći se prepoznatljivim zidinama i krovovima grada svjetske baštine, grada koji je među prvima uspostavio ekonomske kontakte sa mladom državom, Sjedinjenim Američkim Državama.

22.6. (srijeda): Sniježnica-Ilijin vrh (1234m)

Nastavak puta kombijem nas je vodio prema Cavtatu i strmog uspona do Kune Konavoske visokogorskog seoceta na zaravni u najjužnijem dijelu Dinarskog gorja u Hrvatskoj. Prije samog ulaska u selo dobrodošlicu su nam zaželjele dvije kune pretrčavši cestu ispred nas, potvrđujući zašto se mjesto zove Kuna. U selu ostavljamo kombi, uzimamo planinarsku opremu i bez traženja, najave i sasvim besplatno dobivamo pratitelja Reksa, prekrasnog ovčara koji će sa nama prijateljevati do vrha i natrag. Iz Kune smo krenuli ne previše zahtjevnom markiranom planinarskom stazom, ali nas je pratilo jako sunce od kojeg se štitimo pokrivalima za glavu, odmorima i vodom iz ruksaka. Kad smo došli na vrh Sniježnice, Ilijin vrh, brzo zaboravljamo litre prolivenog znoja, jer pogled na Dubrovačko zaleđe a posebno na aerodrom u Ćilipima i more, gura teškoću uspona u drugi plan. S vrha gledamo uspješno uzlijetanje i slijetanje aviona i komentiramo poznatu tragediju američkog aviona koji se po lošem vremenu zabio u vrh Sniježnice, prilikom spuštanja u Ćilipe. Na vrhu se odmaramo, krijepimo tijelo vodom i hranom, te primjećujemo da Reks nepogrešivo hvata strateško mjesto u hladu telekomunikacijske opreme. Na vrhu je kapelica sa zvoncem u kojoj nalazim znakovitu poruku: U križu je spas. Zadovoljni slikama s vrha, koje pospremamo u naše fotiće i u našu duhovnu riznicu, spuštamo se u Kunu dobro očuvanom cestom iz doba Austrougarske. Na povratku s krajnjeg juga Lijepe naše spuštamo se u Dubrovnik i šetamo Stradunom, jer to je kao biti u Parizu a ne posjetiti Eiffelov toranj. A onda ostavljamo ljepote i dušu hrvatskog Dubrovnika i kombi nas vozi do Stona na Pelješcu. Što je snaga kolektiva! Ivan vidno umoran cjelodnevnim aktivnostima, tek na nagovor cijele ekipe kreće s nama u razgledavanje stonskih zidina, koje su čuvale pristup gradu, solani u zaleđu i soli, strateškom artiklu dubrovačkih starih vremena. Sa zidina se pruža prekrasan pogled na Ston i tek tada je Ivan oduševljen viđenim, priznajući nepogrešivu procjenu kolektiva. I opet u kombi i vožnja po cijelom Pelješcu uz bogate nasade Plavca malog, koji daje najkvalitetnije grožđane sokove na poznatim lokalitetima Dingač i Postup između Trstenika i Orebića. Umorni smo i gladni, što je plodno tlo za sugestivno uvjeravanje kako je porcija ćevapa upravo ono što nam nedostaje. Hrvoje je prvi pokleknuo pred ubitačnom mantrom: ćevapi, ćevapi.. Konačno smo u Orebiću u privatnom apartmanu sa tušem, završili prebogati prvi planinarski dan.

23.6. (četvrtak): Zmijsko brdo na Pelješcu-Vrh Sv.Ilija (960m)

Nekoliko sati sna nas dovoljno okrepljuju da pobijedimo umor napora protekle noći i dana. Dižemo se prije svitanja u 4 i 30 radi izbjegavanja vrućine i na početku staze za uspon na Sv. Iliju smo u samo svitanje. Postojećoj ekipi se pridružuju Dalia i Renata, koje su tu na ljetovanju i koje su u okviru aktivnog odmora već osvojile neke od vrhova juga Hrvatske. I opet nenajavljeni pratitelji, tri psa koji će nas pratiti cijelim putem uspona i silaska. Reks sa Sniježnice je postavio visoko letvicu, sa svojom dobrotom, obzirnošću i lijepim ponašanjem, pa Antonija zaključuje da su ova tri četvoronožna prijatelja lijepi ali bedasti. Pogled na Sv. Iliju iz Orebića je respektabilan i zastrašujući, ali, kao i u životu, nije vrag tako crn kako se čini. Put do vrha je zaobilazan i dug, ali podnošljiv i u svom središnjem dijelu čak pitom. Sa vrha vidimo kao na dlanu panoramu Orebića i okolnih otoka i mjesta: Korčula, Mljet, Hvar, Brač, Vis, Lastovo, Biokovo. Prekrasno! To je prednost planinarenja uz obalu, osim mogućnosti kupanja tu su i prekrasni pogledi na more, suncem obasjanu morsku pučinu, razbacane komadiće kopna i sve to s ptičje perspektive. Nakon nekoliko sati uspona trud je naplaćen, zadovoljstvo sija iz očiju, padaju fotke, šale, smijeh, jednom riječi: sreća. A onda nudim iznenađenje za sve, sa sumnjom hoće li im se sviđati? Mali kolačići, koje je ispekla moja supruga, sa puno pažnje i ljubavi, birajući zdrave namirnice: žitarice, med, cimet i ostalo je imaginacija. Uz krasne poglede završavamo boravak na vrhu s zasluženim ukusnim kolačićima koji su razoružali naročito ženski dio ekipe, koji strepi hoće li ih biti dovoljno. Spust je bio teži, zbog naleta topline koji se pojačavao svakim korakom silaska. Morate osjetiti teškoću da bi znali prepoznati laganini. Neplaninarsko uživanje je počelo kupanjem u Orebiću i trajektnim odlaskom u grad Korčulu. Grad mignon rodno je mjesto velikog Marka Pola, meni osobno jedan od najljepših starih gradića na Jadranu, dokazujući našu opstojnost i postojanost na ovim prostorima. Na kraju sadržajnog dana ponovno sjedamo u kombi i vraćamo se na početak Pelješca u Prapratnicu u auto kamp u kojem ćemo ostati dva dana na spavanju. Nakon dva dana planinarenja postajemo pravi planinari. Iz opreme vadimo i razapinjemo šatore, spavajući na podmetačima, ali na majčici zemlji. Sad smo se potpuno stopili s prirodom, po danu grabimo po planinama, a noću na svežem zraku nam ta priroda pruža odmor. Nema domaćeg kreveta, kuhinje, svakodnevnice, jer smiraj dana dočekujemo uz tihi razgovor i pivo, na laganom vjetriću, što je Darinka tako poetično sumirala sa riječima: Tako nam je lijepo!

24.6. (petak): Otok Mljet-Vrh Velji grad (514m)

Dižemo se ujutro odmorni i orni, te nakon kratkog spremanja ulazimo u kombi koji nas ukrcava u trajekt u Prapratnici za Mljet. Nakon iskrcaja nastavljamo vožnju prema Babinom polju, što smo prekrstili u englesku inačicu: Baba's field. Svaki dobar planinarski pohod mora imati unutarnju koheziju ili dušu, koja se očituje u ovakvim nadahnutim umotvorinama koje izazivaju salve smijeha, stvarajući dobru atmosferu i homogenost ekipe. U Babinom polju je početak markiranog puta za najviši vrh Mljeta, Velji grad. Na početku puta srećemo dva lovca koji su se vraćali s lova na divlje svinje, puške nisu zapucale. Uspon je naporan radi vrućine ali i radi akumuliranog umora iz prijašnjih dana. Na vrhu se odmaramo u hladu tele-infrastrukture koja općenito nagrđuje vrhove, ali je realnost komunikacijski eksponiranog 21. stoljeća. Planinarima dobro dođe jer na vrhu imamo hlad, a i tko nas pita, šuti i uživaj u onome što je čista priroda. Na silasku sa vrha zastajemo u osvježavajućem hladu, gdje zajednički uživamo u današnjoj porciji okrepljujućih kolačića, gledajući prema otvorenom moru u smjeru Otranta. Poslije pive u Baba's field odlučujemo produžiti prema Nacionalnom parku Mljet. Obilazimo Veliko jezero, benediktinski samostan na otoku Sv.Marije, Malo jezero, usput se kupajući i šećući. Kakvo bogatstvo raznolikosti i ljepote; imamo divnu domovinu. Nakon uživanju u čarima Mljeta vraćamo se u Prapratnicu, našu bazu za spavanje.

25.6. (subota): Biokovo-Vošac (1422m) i Sv. Jure (1752m)

Ujutro raspremamo šatore, mi planinarski nomadi, zahvaljujemo se Prapratnici na gostoprimstvu i krećemo put Makarske i Biokova, respektabilne planine, sa strmim usponima i silascima, koja se spušta sve do mora i druga je po visini u Hrvatskoj. Vrijedna poštovanja i opreza! Ekspediciji se u Makarskoj pridružuje Vlado, samo za uspon na Biokovo. On sanja o vrućem vremenu da osjeti kako se znoj cijedi niz obraze, ali to propušta u protekla tri dana, jer sada je vjetrovito i prohladno. Pitamo domaćeg planinarskog aktivista može li se na Biokovo obzirom na dosta jaki vjetar, na što odgovara: „Pušika, ako je ovo opasan vjetar onda sam ja avion.“ U Makarskoj kupujemo namirnice, uzimamo ključ od planinarskog doma pod Sv. Jurom i idemo vidjeti što će nam Biokovo ponuditi. Ulazimo u park prirode Biokovo i krećemo na put najvišom asfaltiranom i najduljom planinskom cestom u Hrvatskoj, dugom više od 20 km. Napredujemo lagano jer cesta je strma, puše vjetar, serpentine, iako je cesta ograđena sigurnosnom ogradom. Pogled je svakim metrom uspona sve luđi i ljepši, kao da se dižete u avionu. Kad smo se digli kroz Vrata Biokova na plato, vjetar je sve jači i hladniji. Stajemo kod info-kućice i počinjemo pripreme za uspon na Kimet. Prethodna tri dana su bila pakleno topla a ovdje na Biokovu orkanski puše i hladnoća probija do kostiju. Iz kućice izlazi stariji iskusan HGSS-ovac i preporuča nam da odustanemo od uspona jer je vjetar vrlo nezgodan. Još jedna od niza planinarskih lekcija, ako priroda ne dozvoljava uspon, ponizno ju treba poštivati i treba reći, drugi put će biti više sreće. Meni je ovo drugi neuspio pokušaj da osvojim Kimet, ali barem upoznaš snagu prirode, koja ti pokazuje koliko si mali i nemoćan. Idemo dalje i odlučujemo otići na Vošac, koji se nadvio nad Makarskom i pruža krasni pogled na cijelu makarsku rivijeru. Vozač Miška se sa nama popeo na Vošac pa dobivamo planinara početnika, koji je planinarski staž započeo na vjetrovitom Biokovu. Od Vošca po cesti pješice dolazimo do planinarskog doma pod Sv.Jurom. Nakon skidanja ruksaka počinjemo strmi uspon na Sv. Juru, gdje nam pomaže razapeto uže od doma do vrha, odakle se pruža pogled na biokovski mrežasti kras prema moru, ali i na biokovsko zaleđe sa autocestom i Zagvozdom. Na vrhu je crkvica a iznad se visoko u nebo diže tv-repetitor. Sin radnika na repetitoru nam otvara crkvicu u kojoj molimo i zahvaljujemo za uspješni dotadašnji izlet, te možda za sutrašnji uspon na Kimet u povratku. Umorni i shrvani velikom temperaturnom razlikom, zaspali smo kraj crkvice na suncu, polijegajući po kamenom platou. Bilo je i hrkanja, toliko smo čvrsto spavali. Silazimo do doma cestom od repetitora i stalno se sklanjamo sa strane, jer na vrh dolazi dosta stranih i domaćih gostiju, automobilima i motorima. Pada mrak, palimo svjetlo i večeramo uz obavezne šale i smijeh, te se napokon u domu uvlačimo u tople vreće, jer vani je sve hladnije, a čuje se sve jači fijuk vjetra.

26.6.(nedjelja): Promina (1148m)

Budimo se ujutro na 6 stupnjeva Celzijusevih, što znači da je u noći bilo malo iznad nule. Vjetar je još jači i definitivno odustajemo od uspona na Kimet. Silazimo polako i oprezno, kao da želimo ne naljutiti tog gorostasa Biokovo, jer njemu ćemo se opet vratiti. Odustajanjem od Kimeta ostalo je dosta vremena da posjetimo još jedan vrh na putu kući. Nakon pregovora i dogovora izbor je pao na Prominu kraj Drniša. Nakon mnogo prijeđenih kilometara po asfaltu, pet kilometara puta prema planinarskom domu na Promini je pravi makadam, koji nas je pošteno prodrmao. Ostavljamo kombi kraj doma i za 45 minuta smo na vrhu Promine, strogo pazeći da idemo širokim putem nigdje ne skrećući, jer okolno područje je žestoko zaminirano iz Domovinskog rata. Na vrhu je devastirana JNA vojna baza i tele-infrastruktura koja je novijeg datuma. Kao što smo planinarenje započeli družeći se sa Reksom, tako i kraj planinarenja završavamo s vučjakom, koji nas je dočekao na vrhu Promine. Za razliku od Reksa, ovo je mladi pas spreman na igru i nestašna skakanja po nama, vjerojatno radi hrane, koju je na kraju s tekom pojeo. Promina dominira reljefom u tom kraju, što je prepoznato u stara vremena pa se njeno ime veže uz Promonu, povijesni dalmatski grad. Nakon povratka do doma i okrjepe, sjedamo u plavi kombi i vraćamo se u našu ravnu Podravinu. Miška to lijepo poentira na čistom đurđevačkom dijalektu: „Bom kušuval vanjkuša, dok dojdem domo“. Vjerujem da bi uz ovakvu planinarsku ekipu i izlet na Šodericu bio pravi planinarski užitak.

Svaki puta kada planinarim po Hrvatskoj otkrivam nove ljepote svoje domovine i kao da se potvrđuju stare legende da je Bog nama podario ono što je ljubomorno sačuvao za sebe.

Neven Magdić

KALENDAR

  P U S Č P S N
19
1
 
2
 
3
 
4
 
5
 
6
 
7
 
20
8
 
9
 
10
 
11
 
12
 
13
 
14
 
21
15
 
16
 
17
 
18
 
19
 
20
 
21
 
22
22
 
23
 
24
 
25
 
26
 
27
 
28
 
23
29
 
30
 
31
 
 
 
 
 

Najnovije fotke

Tko je online

Trenutno su online 0 korisnika i 1 gost.