You are hereDA SAMO ZNATE, KAKO NAM JE BILO LIJEPO! (Južni Velebit – Stap 5.8. -7.8. 2011.)

DA SAMO ZNATE, KAKO NAM JE BILO LIJEPO! (Južni Velebit – Stap 5.8. -7.8. 2011.)


By Antonija - Posted on 16 Kolovoz 2011

Eh... moj Velebit. Tri dana tišine, planinskog zraka, sunca, smijeha, uživanja….. spavanja u šatoru.
 

Nas osmero: Hans, Milena, Kruno, Željko, Hrvoje, Tanja, Lea i ja uputilo se teških ruksaka, natrpanih tako da su pucali po šavovima, na jednu predivnu, kako kaže Hans, avanturu. Što se tiče mene, to je bila avantura u svakom pogledu. Osim, što sam sama sebi dala zadatke koje moram savladati, još su mi ih onako usput nadodali Hans, a i slobodno mogu reći, naša Tanja.

Ovaj moj Velebit bio je pravo i jedino mjesto za izvršenje tih, za mene ozbiljnih zadataka. Još prije, već nakon prvih planinarskih izleta, savladala sam osnovne zadatke: da piti vodu iz flaše za nekim drugim postaje normalno, nema frktanja nosom i traženja čaše, zatim kad vidiš da netko ima veliki kolut jegera i češnjaka, a ti iako si sit, ali ipak ti sline cure, ne smiješ sebi zbog srama uskratiti tu poslasticu, već slobodno pitaš bi li bio tako dobar da ti da „griz“ i slično.

A sada moj prvi zadatak je bio prisiliti se, piti vodu koju nam dariva majčica priroda, a u ovom slučaju to je bila pećinska voda koja se nalazi u blizini Tatekove kolibe. U čemu je problem? Pa naravno u pričama i prepričavanjima iskusnih planinara vezanih za takvu vodu i probavu, hmm… Da bi se u ovom slučaju flaša napunila žućkastom tekućinom trebalo je „malo“ duže pumpati s hrđavom, rasklimanom pumpom, pokraj koje je bio „naputak“ za korištenje. OK – odlučila sam, bez obzira na moguće posljedice, da tu vodu pijem.

Drugi moj cilj bio je malo teži. Spavati vani pod vedrim nebom na vrhu Velebita u divljini, na travnatoj livadi, ukrašenoj sa plavim čičcima, u malom, tankom šatoru……a da te s vrha neke stijene promatra i mjerka MEDO. Naravno, hodajući prema Stapu, ja sam se povjerila o mojim strahovima spavanja u šatoru mojim dragim prijateljima planinarima, tako da sam se putem naslušala priča o raznim napadima medvjeda na ljude …“pa se on digne na zadnje noge, pa lupi šapom, pa te odbaci od stijenu deset metri daleko…“

 Kad smo došli do Stapa, malo smo se odmorili, okrijepili i odmah išli postaviti šatore. Ah da, još nas je Hans lijepo „upozorio“ da nije preporučljivo ostavljati vani onako mokre, od znoja, cipele i čarape, nego da i njih, kao ruksake još moramo ugurati u taj mali šator za dvoje, težine 1,5 kg. Da, a zašto? Naravno da se ne bi u njih uvukli škorpioni, crne udovice… i ne znam koja još gmižuća, opasno otrovna, živa bića. A o izlasku po noći van na WC ni pomisliti, jer po toj livadi poskoci tada izlaze i idu loviti miševe koji spavaju. I tako, umorni, puni dojmova od toga dana, koji je sad pomalo i iza nas, neka idemo spavati pod vedrim nebom.

 Da, zaboravila sam opisati tu avanturu koju je Hans spominjao. Iskreno rečeno, nisam baš puno obraćala pažnju na tu njegovu najavu, jer sam bila okupirana razmišljanjima o noći i spavanju u šatoru. Zvana avantura je „Kamena galerija“, koju sam ja zamišljala kao i svaku galeriju, - hodamo oko stijena različitih oblika i gledamo i divimo se. Ali, da bi bila to baš prava avantura, Hans nas je poveo u obilazak te galerije, ne prema ispisanom smjeru na stijeni ulaz, već prema oznaci izlaz. I sva moguća u ovom slučaju silaženja po šiljatim kolcima, koja su nazvali „zmajevi mačevi“, „zmajeva rebra“, te stijenama i provalijama, trebala su u stvari biti penjanja, da smo išli u pravom smjeru i puno lakša. Ali on je to tako zamislio…, da nam ne bude dosadno…Moja „mora“ je nastala odmah nakon prvih par minuta hoda iza natpisa „izlaz“, kad su se počele pojavljivati „provalije“ duboke sigurno „100 metri“ sa sajlama, provlačenja dalje kroz uske pukotine, traženje markacija po „zmajevim kopljima“, da baš su ih dobro i nazvali, ne znaš jesu li ta koplja duža ili oštrija. Kad sam ih ugledala mislila sam da sam na nekoj drugoj planeti. Problem je bio po tome se spuštati jer se nisi imao za što primiti, jer je postojala opasnost da se porežeš na njih. U sjećanju mi je ostao trenutak kad sam se našla u bezizlaznoj situaciji. Negdje na sredini mog mukotrpnog obilaska galerije, došli smo do mjesta na kome sam morala zastati i dobro razmisliti, stijene su bile toliko oštre da se nisam imala za što primiti, a taman toliko dugačke da nisam mogla „koraknuti prema dolje“, tada sam nešto glasno promrmljala (u smislu –a što sad?) da je to kod ostalih izazvala takav smijeh da su me kasnije cijelim putem zezali. Uglavnom, kad smo došli do stijene „ulaz“ odahnula sam, sva sretna što sam se spustila živa. Hansu smo se zahvalila na zbilja divnoj avanturi, ja sam mu obećala sladoled i opet punog srca izrekla ono moje „jojjj… kako nam je lijepo“.

 Prvi dan i noć, puni dojmova su prošli.

 Drugi dan slijedilo je osvajanje Debelog kuka. Nakon kave koju nam je brižni Hans skuhao i raznolikog doručka - pašteta, jeger i špek, krenuli smo, ali ovaj put u pravu avanturu - kako ju je Hans nazvao, jer je i njemu ovo bio prvi pohod na Debeli kuk. Uzeli smo ruksake s puno, puno vode i krenuli. Usput smo u daljini vidjeli kamen Čučavac ili „Stenjavac“, kako ga je Željko nazvao, jer ga je taj naziv asocirao na nešto iz „vojske“.

Hodali smo dosta dugo prema cilju, bilo je predivnih terena, šume, hladovine, kamenja obraslog mahovinom, imao si osjećaj da si u raju. Izmjenjivali su se različiti tereni od predivnih šuma, golog kamenja, visoke trava i cvijeća, opasnih sipina …. Nakon dugog hodanja, odlučili smo se odmorit ispod jedne ogromne stijene, s očekivanjem da je još dug put do našeg cilja. Popili smo vode, eh samo kad se sjetim koliko smo litara popili te, ne mogu reći mlake, već toplo-vruće vode, pa kad me netko sad pita trebam li leda da mi nije sok topao, samo se nasmijem i kažem da ne treba. I tako, lijepo odmoreni krenuli smo dalje u avanturu, koja je trajala još par minuta, jer smo već nakon par minuta hoda naišli na markaciju da je to Debeli kuk. Svi smo prasnuli u smijeh i počeli zezati Hansa da nam je to zaista prava avantura. Popeli smo se na stijenu, pogled je bio predivan - more, otoci, kameni vrhovi, šuma… i opet ono moje „jojjj … kako nam je lijepo“.

 Odlučili smo se nakon dužeg odmora, krenuti na povratak. Četvero nas je imalo želju još hodati i istraživati, a drugih četvero je odlučilo vratiti se u sklonište, leći na mekanu travu u hladovinu i ostatak dana uživati i odmarati se, ležeći gledati nebo pa i malo dremuckati.

Željko, Tanja, Lea i ja dobili smo od naših prijatelja ostatak vode i krenuli na put prema Panosu. Dogovorili smo se do koliko sati hodamo u jednom smjeru, jer nam cilj nije bio vrh, nego samo hodanje, tako da se stignemo vratiti do 17 sati u sklonište. To naše putovanje zbilja je bilo nešto predivno, zezali smo se do iznemoglosti, smijali i uživali. Tanja nam je slikovito pričala o svojim doživljajima s njenih predivnih putovanja. Naravno najzanimljivije priče bi nam pričala pri velikim i teškim usponima, kako bi nam misli skrenula na nešto lijepo i dala novu snagu za savladavanje uspona, pošto smo bili već iscrpljeni od hodanja gore, dolje, i već pomalo dehidrirali jer nam je rezerva vode već bila pri kraju.

 Usput, pri povratku, još smo se odlučili popeti do velike okrugle stijene zvane Kamen Čučavac ili kako ga je Željko „prekrstio“ u Kamen Stenjavac. E… tu je još bilo smijeha, slikanja, naslikavanja guranja tog kamena, raznih poza. Čak smo u daljini otkrili nove, čudne oblike stijena. Za jednuveliku, duguljastu stijenuTanja je rekla da misli da se zove „Klarina sreća“. Kad smo je svi bolje pogledali, prasnuli smo u smijeh i svi se složili s tim da je u pravu.
 

Nismo mogli odoljeti a da se tu ne zadržimo malo dulje, sjedili smo u tišini, svatko u svojim mislima, a iz daljine od Tatekove kolibe se čuo sretni smijeh naših dragih prijatelja koji su odmarali. I naravno, opet ono moje, morala sam izgovorit po tko zna koji put, već su mi se i na to smijali „jojjj… kako nam je lijepo“. Odlučili smo se vratiti do skloništa, večerali smo i do kasno u noć prepričavali kako je tko proveo taj dio dana.

 Milena, Hrvoje i Kruno odlučili su ovu zadnju noć spavati u skloništu, a ja sam kao „velika“, odlučila ovu noć sama prespavati u šatoru. Nas tri smo otišle spavati prije dečki, s namjerom da zaspemo prije njih, da ih ne čujemo kako hrču. To nam je uspjelo, ali za kratko. Probudio nas je smijeh Hansa i Željka koji su se iz šatora dozivali, smijali, pričali viceve, divili se zvjezdanom nebu, a što je najgore počeli su jesti špeka, paštete…tako da su i nama onako napola razbuđenim, sline počele curiti, a želudac se počeo buditi na njihove slikovite opise okusa svih tih „delicija „.

 Svanulo je jutro, noć je prošla bez rike i posjeta medvjeda, čak nam ni poskoci, ni ostale otrovne životinje nisu došle u posjet. Popili smo kavu, doručkovali, spremili šatore, uzeli dovoljne količine vode, natrpali teške ruksake na leđa i krenuli na povratak, prema selu Ljubotić gdje smo ostavili aute.

 Samo da još ovo napišem, samo neka se zna - voda je bila pitka inije bilo nikakvih posljedica, a dečki su tako hrkali da su otjerali sve medvjede, poskoke i ostale opasne životinje.

 I još jednom moram reći „JOJJJ… KAKO NAM JE BILO LIJEPO“.

Darinka P.

KALENDAR

  P U S Č P S N
19
1
 
2
 
3
 
4
 
5
 
6
 
7
 
20
8
 
9
 
10
 
11
 
12
 
13
 
14
 
21
15
 
16
 
17
 
18
 
19
 
20
 
21
 
22
22
 
23
 
24
 
25
 
26
 
27
 
28
 
23
29
 
30
 
31
 
 
 
 
 

Najnovije fotke

Tko je online

Trenutno su online 0 korisnika i 0 gosta.