You are here „Planinorci“ na Biokovu

„Planinorci“ na Biokovu


By Antonija - Posted on 19 Prosinac 2013

Znate ono: sunce nemilosrdno prži, temperatura 500, liječnici upozoravaju da se držimo hladovine i ne izlažemo nepotrebnim naporima? U to vrijeme tri „planinorca“ Miro, Kruno i Zdenko „piče“ na Biokovo...

 

Priča kreće kad je Kruno pokupio Miroja kod neke Lipe gdje nije bilo sparinjave, samo ugodna mjesečina. Mene su našli u Rečkom Polju i čini mi se da su se dvoumili da li da me prime ili ne jer me je moja gospođa ispratila sa punim japanerom. Možda su mislili da me deportirala jer ipak sam ja sneha. Zapravo japaner je bio potreban jer sam imao preko dvadeset litara vode.

 

Vozili smo se lagano i bez žurbe starom cestom do Makarske. Stali smo par puta da protegnemo noge prije nego smo, iza devet sati, ušli u park prirode Biokovo. Uska cesta i serpentine dali su naslutiti da ovo neće biti „običan“ planinarski izlet.

Parkirali smo na malom parkiralištu kod rampe podno Svetog Jure. Prvobitni plan je bio prenoćiti u planinarskoj kući na Lokvama, ali on je neslavno propao i prije samog polaska. Natovarili smo ruksake za dva dana. To je značilo osam litara vode, malo hrane, par sitnica koje nam neće trebati, a zgodno ih je imati i vreću za spavanje. Sve u svemu minimalno dvanaest kilograma na leđima.

Novi plan je bio stići do Svetog Ilije i odjuriti do Šćirovca i natrag. Plan je bio dobar, ali nije išlo po njemu. Malo poslije Lokvi, Mirojeva cipela je počela zijevati kao da je gladna. Zavirivali smo u ruksake među one sitnice koje nam neće trebati, a ipak smo ih nosili i uspjeli improvizirati „popravak“ pa smo nastavili dalje surovim krajolikom s puno kamena, malo trave, rijetkim plavim i žutim cvjetovima, klekovinom, vrtačama sa ponekim suhozidom ili ostacima nečije djedovine. Pogled sa svakog vrha sve je ljepši, bilo da je bio na morsku ili kontinentalnu stranu. Ipak više pažnje posvećujemo izblijeđenim markacijama. Svetog Iliju sve više zazivamo i sve bolje vidimo. Ipak još je daleko.

Negdje na pola puta srećemo planinare koji nas upućuju na hladnu vodu. Poslije toga, među ostacima pastirskog naselja, markacije se poboljšavaju. Možda je i okrjepa djelovala na naš vid. Do Svetog Ilije dolazimo oko osamnaest sati i odmah vadimo planinarske obilaznice za prvi Biokovski žig. Srećom po nas, kapelica je bila prazna. Daske koje smo našli u njoj posložili smo po podu i napravili improvizirane krevete. Neprospavana noć, preteški ruksaci i nemilosrdno sunce bili su dovoljni za slijedeću promjenu plana. Danas još slijedi večera i spavanje. Zaspao sam prije devetnaest sati. Negdje u tijeku noći čuo sam vodeći dvojac kako broji i mjerka munje sa bosanske strane, ali nisam imao snage pridružiti se debati.

Drugi dan buđenje je u četiri sata. Sunce još nije izašlo, ali samo što nije. Pakiramo se, hranimo, kave ni za lijek, a ni Sunce nikako da se pokaže na istoku. Prekrasan pogled na obalu. Kao male galaksije redaju se svijetla Brela, Baške Vode, Promanje... Kad su markacije postale dovoljno vidljive krećemo prema Šćirovcu. Malo je prohladno jer drži lagani vjetar. Često hodamo po samom grebenu pa bi ona kava posebno dobro došla za budnost pri održavanju ravnoteže.

Na naš cilj dolazimo u predviđenom roku. Dobar san i lagani ruksaci stvarno ovo pretvaraju u šetnju. Slijedi razočarenje jer nema žiga. Kad smo se dobro nafotkali s natpisom vrha, pronašli smo desetak metara niže i stijenu sa učvršćenim metalnim žigom. Šćirovac nudi prekrasan pogled na dvostruki greben u pravcu Omiške Dinare.

Vraćamo se do Svetog Ilije. Sada je temperatura već ugodna. U kapelici iznenađenje. U međuvremenu netko ju je posjetio i zapalio dva lampaša. Pakiramo se i krećemo prema Svetom Juri. Vidimo antenu na vrhu. Mala je, a pamtimo ju kao ogromnu.

Putem isti prizori kao jučer, ali ipak ljepši. Možda zato jer smo bili odmoreniji i lakših ruksaka. Srećemo planinare iz drugih zemalja i planinara sa psom koji je zapalio lampaše. Blizu Lokvi, u posljednjoj hladovini prije Svetog Jure, srećemo par planinara iz Rijeke. Malo duža stanka i razmjena poziva da se nađemo na matičnim terenima. Ono kaj me privuklo u planinarenje je ta dobrota i jednostavnost planinarskih bića bez skrivenog razloga. Naravno da smo spomenuli Kestenijadu i naš planinarski put.

Od vrha Veliki Šibenik smo odustali jer smo prekoračili vremenski plan na uživanciju u hladovini. Kod auta skidamo ruksake, štapove, cipele i imam osjećaj da lebdim. Pod tim dojmom idemo osiguranom stazom ravno na vrh Svetog Jure.

Crkvica Svetog Jure izgrađena je 1968. nedaleko od stare crkvice koja je srušena zbog gradnje odašiljača. To je valjda cijena modernog života. Razočaravajuća je bila ograda oko samog vrha i antena. Antena je visoka devedeset metara i njen vrh je najviša točka Hrvatske. U svojoj dječjoj mašti mislio sam da su vrhovi kraljevine nebeskih letača. Dijelimo vidike sa mnogim posjetiteljima. Po njihovim registarskim pločicama bi se reklo da su došli izdaleka a po njihovim zadivljenim licima reklo bi se da nam je zemlja prekrasna. U laganom opuštenom hodu spuštamo se serpentinama do auta kojim se upućujemo do prenoćišta na Vošcu.

Parkirali smo auto kod starog planinarskog doma koji više nije u funkciji. Za dvadesetak minuta hoda dobro uređenom stazom stigli smo do bivše vojne osmatračnice, sada planinarskog doma SAK Ekstem Makarska. Metalni žig je učvršćen u zid kod ulaznih vrata. Dom nije bio otvoren. Nudio nam se pogled na sve ono kaj smo prošli. Antena na Svetom Juri je bila najjasnija. U daljini se vidio Sveti Ilija i lijevo od njega vrh Šćirovac. S morske strane pogledi na Tučepe, Hvar, Pelješac. Divimo se daljinama koje smo prošli. Spuštamo se s vrha i pripremamo za počinak.

Treći dan buđenje je u pet. Noć je bila bez vjetra no hladnija nego prošla. Danas nema žurbe ni velikih planova. Poslije doručka spuštamo se vijugavom i uskom cestom do suvernirnice gdje parkiramo. Do vrha Kimet išli smo izblijeđenom markcijom. Okolina je kao i na dosadašnjim ciljevima. Velike kamene plohe položene po kosinama čine nam se vrlo pitomima. Vjetra gotovo da i nema. Na samom vrhu odmor i zadovoljstvo. Gledamo more, u daljini otoci Hvar i Korčula, poluotok Pelješac, na istoku vršni dio Sutivida i nešto sjevernije vrhovi Zabiokova. Stvaraju se novi planovi i prisjećaju pohodi drugih planinara koji nisu imali tu sreću da ih vrijeme posluži ko nas. Primamo vijesti od kuće i čudimo se njihovoj kiši. Ipak neki oblačići spajaju se u veće, a na istoku oblaci stvaraju sivu liniju. To su bili jasni znakovi da je vrijeme za povratak.

Sam kraj ovog prekrasn

og izleta je bio tipično ne planinarski. Stali smo u Baškoj Vodi na desetak minuta kupanja. Iz mora gledamo oštro gore i mislimo si: „Koji smo mi 'planinorci'! Pa ko nas je tjerao tamo gore? A koljeno? Hvala na pitanju, super!“ Sjetio sam ga se tek doma dok sam prazneći ruksak vidio steznike za koljeno.

Kad su se svi dojmovi slegli i

 posložile fotografije, među moždanim vijugama šulja mi se Biokovski Vuk. Nije to strašna zvijer, već titula, čast onome koji prođe put od…, ali to je već neka druga priča.

Zdenko Matejak Zec

 

 

KALENDAR

  P U S Č P S N
19
1
 
2
 
3
 
4
 
5
 
6
 
7
 
20
8
 
9
 
10
 
11
 
12
 
13
 
14
 
21
15
 
16
 
17
 
18
 
19
 
20
 
21
 
22
22
 
23
 
24
 
25
 
26
 
27
 
28
 
23
29
 
30
 
31
 
 
 
 
 

Najnovije fotke

Tko je online

Trenutno su online 0 korisnika i 0 gosta.